Kontinuiran rast hrvatske ekonomije posljednjih sedam kvartala prošao je relativno politički nezapaženo. Jedan razlog tome su političke turbulencije posljednjih godinu dana, a drugi je taj da rast nije pratilo i poboljšanje životnog standarda. Po tome, Hrvatska dijeli sudbinu ostalih zemalja Istočne Evrope koje ostvaruju više stope rasta u odnosu na zemlje Zapadne Evrope: taj rast je zasnovan prvenstveno na rastu produktivnosti omogućenom povećanom stopom eksploatacije.
Ekonomija daje najbolje rezultate kada svi na nju zaborave. Tako bi se otprilike moglo opisati prevladavajuće reakcije medijskih komentatora i ekonomskih analitičara nakon što su ih zadnje brojke o rastu BDP-a uglavnom iznenadile. Josip Tica, profesor s Ekonomskog fakulteta, objasnio je da u situaciji bez vlade nema ni zastrašivanja rezovima pa ljudi prilagode očekivanja, opuste se i malo komotnije troše. Ivanka Milić, članica uprave PBZ investa, dodala je da ovakav rast doprinosi smanjivanju budžetskog deficita što onda utječe stabilnost ekonomije, a Zdravko Marić, tehnički ministar financija, ponosno i odvažno kao da ga je sam vagao, istaknuo da je budžet u prvih pola godine skoro pa uravnotežen.
Kandidati u predizbornoj kampanji bili su nešto manje iznenađeni, ili su barem tako nastupili, uvjereni da su pozitivne brojke nepobitni dokaz upravo njihovog neumornog političkog zalaganja. Zoran Milanović, bivši političar, zasluge je pripisao poreznom rasterećenju plaća u svojem mandatu, naglasivši da se rast više ne može zaustaviti, dok je Andrej Plenković, trenutni mandatar, samo rijetke mogao iznenaditi pripisavši zasluge HDZ-u. Najtočniju ocjenu ipak je dao Tihomir Orešković kazavši da će ova godina biti sjajna godina za ekonomske indikatore. I to je zapravo sva istina u susretu s nepredvidivim brojkama, da su ekonomski indikatori jedini koji mogu oduševljeno priznati da žive puno bolje nego prijašnjih godina. Za debelu većinu društva postalo je potpuno nevažno raste li ekonomija ili pada.
Rezultati strukturnih reformi
Više od godine dana kontinuiranih političkih turbulencija zaklonilo je fokus na ekonomske pokazatelje, pa nije neobično da mediji tek sada otkrivaju kako BDP raste sedmi uzastopni kvartal. Postavljaju se pitanja jesmo li napokon izašli iz krize, živimo li bolje, održava li naša egzistencijalna svakodnevica optimizam izražen u euforiji političara, analitičara i investitora. Zadnji podaci pokazuju da je BDP u drugom tromjesečju 2016. godine porastao 2,8 posto, nakon što je u prvom tromjesečju ove godine rast iznosio 2,3 posto. Hrvatska narodna banka procjenjuje godišnji rast za 2016. godinu na 2,3 posto i nastavak pozitivnog trenda.
Pogledamo li komponente koje čine BDP, primjetan je značajan kvartalni rast konačne potrošnje i investicija u kapital (građevinarstvo bilježi rast, kao i proizvodnja kapitalnih proizvoda). Pogotovo je porasla državna potrošnja (aktiviran je kolektivni ugovor u javnim službama i isplaćeni su regresi), a snažan rast prisutan je i kod privatne potrošnje. U pozadini ovog rasta privatne potrošnje krije se snažan rast zaposlenosti u 2016. godini. Prosječan mjesečni broj ukupno zaposlenih u prvih osam mjeseci iznosi 1,371 milijuna u odnosu na 1,328 milijuna, koliko je bilo prosječno zaposlenih od siječnja do kolovoza prošle godine. Stoga se ne radi toliko o tome da je porasla potrošnja postojećih radnika (ili da inozemni turisti više troše) nego je sama masa radnika povećana za više od 40 hiljada, što je automatski dovelo i do povećanja potrošnje u oba kvartala ove godine.
Razlog povećanju broja zaposlenih nakon sedmogodišnjeg pada od 2009. godine do 2015. godine treba prije svega tražiti u provođenju nemilosrdnih strukturnih reformi tokom vlade Zorana Milanovića. Donošenjem Zakona o poticanju zapošljavanja 2012. godine, čime je uvedeno stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, promoviran je rad za 1.600 kuna. Cilj donošenja tog zakona nije bilo nikakvo poticanje osposobljavanja, a ponajmanje stručnog, nego rušenje cijene rada. Još širi zahvat u radne odnose i još nepovoljniji uvjeti za radnike učvršćeni su donošenjem novog zakana o radu 2014. godine. Ovim zakonom promovirani su nesigurni oblici rada, povećanje opsega radnog vremena i smanjenje sindikalne zaštite. Dodatni udarci na socijalni standard tokom SDP-ove vlade nisu dolazili samo iz Ministarstva rada već i iz Ministarstva socijalne skrbi u obliku rezanja ili ukidanja naknada nezaposlenima i socijalno ugroženima, kao i promicanjem workfarea. ((Oblik radne obveze ako se želi ostvariti pravo na socijalnu pomoć.)) Zato podatke o usporavanju pada zaposlenih u 2015. godini i rastu zaposlenosti u 2016. godini trebamo prije svega čitati kao rezultat institucionalnih reformi u smjeru osiguravanja jeftine radne snage kapitalu kako bi odgovorio jačim zapošljavanjem. Posljedica je veći broj zaposlenih, ali i sve niže nadnice koju radnici mogu tražiti i sve veća eksploatacija koju ne mogu izbjeći.
Komparativna perspektiva europske istočne periferije
Podatke o kvartalnom rastu BDP-a zanimljivo je uokviriti u komparativnu perspektivu čitave Istočne Europe, gdje su nakon izbijanja krize i drastičnog pada u pojedinim zemljama također provedene brutalne mjere štednje (tj. fiskalna konsolidacija) i strukturne reforme tržišta rada. Sve te zemlje unazad nekoliko godina bilježe godišnji rast BDP-a između 2 i 5 posto, nasuprot zapadnoeuropskim zemljama gdje se godišnji rast BDP-a kreće do najviše 2 posto. Prednjače Rumunjska i Slovačka s godišnjim rastom BDP-a u 2015. godini preko 3,5 posto, zatim Mađarska s godišnjim rastom 3 posto u 2015. godini, a ne zaostaju ni Crna Gora i Makedonija čiji se prošlogodišnji rast kretao oko 3,5 posto. S obzirom na ovogodišnje kvartalne podatke, rast će biti još izraženiji u 2016. godini.
Da je ovakav snažan rast BDP-a upravo posljedica ogromnog intenziviranja radnog procesa (nakon tzv. fleksibilizacije radnog zakonodavstva), pokazuju i podaci o realnom rastu produktivnosti rada u istočnoeuropskim zemljama u odnosu na baznu 2010. godinu. Većina zemalja ima veći rast produktivnosti rada nego Njemačka. Ako znamo da istočnoeuropske zemlje tehnološki nisu na razini Njemačke, ovakav rast produktivnosti rada može se objasniti samo prebacivanjem golemog proizvodnog tereta na leđa radnika. Stoga nije nimalo iznenađujuće da najviše stope rasta BDP-a ostvaruje Rumunjska, ujedno i zemlja s najsnažnijim rastom produktivnosti u zadnjih šest godina. Rast produktivnosti rada primjetan je i u Bugarskoj, Latviji i Litvi, zemljama koje su snažno bile pogođene izbijanjem krize, nakon čega su financijsku pomoć Europske komisije otplatile provedbom jake fiskalne štednje i tržišnog restrukturiranja. I dok je produktivnost rada porasla, ukupni troškovi rada po satu u istočnoeuropskim zemljama zadnje četiri godine ostali su isti što upućuje na rast profita poslovnih jedinica u istočnoeuropskim ekonomijama.
No iako bilježe visoke stope rasta BDP-a i produktivnosti rada, socijalna devastacija u Istočnoj Europi evidentna je u svim pokazateljima društvene jednakosti i životnog standarda. Mjere što izražavaju raspodjelu dohotka u društvu ukazuju na ogromne nejednakosti. Rumunjska prednjači i ovim pokazateljima. Ukupni dohodak 20 posto najbolje plaćenih u Rumunjskoj u 2015. godini je 8,5 puta veći u odnosu na ukupni dohodak 20 posto najlošije plaćenih. U Litvi taj omjer najbolje i najlošije plaćene petine iznosi 7,5 puta, u Bugarskoj 7 puta, u Estoniji i Litvi 6,5 puta, u Hrvatskoj više od 5 puta (sjetimo se SDP-ovih dohodovnih reformi u korist “malo stabilnijeg srednjeg sloja”), u Poljskoj oko 5 puta, u Mađarskoj blizu 4,5 puta. U Srbiji taj omjer pokazuje da 20 posto s najboljim dohotkom zarađuje čak 10 puta više od 20 posto onih s najlošijim.
Podaci o udjelu populacije izložene riziku siromaštva i socijalnoj isključenosti pokazuju da se na istočnoeuropskoj periferiji unazad zadnjih sedam godina taj broj kretao između 20 i 50 posto, ovisno o zemlji. Zadnji podaci pokazuju da prednjači Bugarska gdje taj segment populacije iznosi više od 41 posto, zatim Rumunjska gdje iznosi 37,5 posto, Latvija više od 30 posto, a Litva i Hrvatska blizu 30 posto, Mađarska više od 27,5 posto, a Estonija blizu 20 posto.
Rast u korist kapitala
Glavni statistički pokazatelji hrvatske ekonomije definitivno su se oporavili i u narednom razdobljima mogu se očekivati njihove pozitivne vrijednosti. Tihomir Orešković barem je utoliko u pravu. Svojoj vladi ipak neće moći pripisati zasluge za takvo stanje, iako je u svojim prezentacijama najavljivao ambiciozne tehnokratske planove restrukturiranja i stjecanje povjerenja investitora.
Njegove će neostvarene vizije moguće nastaviti Andrej Plenković s obzirom da je Europska komisija u svojim zadnjim preporukama očekuje dodatne strukturne reforme, spominjući i privatizacije kao način povećanja profitabilnosti javnih poduzeća. Herojski podvizi socijaldemokrata u razaranju radničkog i socijalnog standarda ostat će na kraju zaboravljeni i neopjevani, a Zoran Milanović okončati karijeru bez da si javno pripisuje priznanja za val reformi kojima su povratili profitabilnost kapitalu. Ništa od toga ne treba čuditi jer socijaldemokracija već odavno ne štiti interes radnika.
Profitabilnost je na prostoru Istočne Europe nedvojbeno obnovljena. Nakon prvih nekoliko godina oštre krize, sve su zemlje pod pritiskom međunarodnih političkih (Europska komisija) i financijskih (Europska centralna banka, Međunarodni monetarni fond) aktera počele provodit i fiskalne rezove i strukturne reforme. Naglasak je bio na reformama tržišta rada što su omogućile lakše otpuštanje, duže radno vrijeme, smanjivanje cijene prekovremenog rada i općenito smanjivanje nadnica. Novi ciklus reprodukcije kapitala time je ponovno započeo, ali na nižoj razini.