Prema interpretaciji koju uporno ponavljaju agencije, jučerašnji parlamentarni izbori u Crnoj Gori prošli su u “napetoj atmosferi”. Spomenutu napetost proizvodila je mogućnost da Milo Đukanović po prvi puta u toj zemlji nakon 27 godina izgubi na izborima. Perspektiva da dugogodišnji gospodar Crne Gore, optužen između ostalog za korištenje državne infrastrukture radi uspostave međunarodne grupe organiziranog kriminala, padne s vlasti nije u određenim krugovima gledana s osobitim optimizmom. Kod pojedinih zapadnih novinara i diplomata, redovni crnogorski izbori za čas su se pretvorili maltene u novi sirijski rat, gdje se ukrštavaju koplja Istoka i Zapada i određuje budućnost svijeta.
Đukanović je rutinirano igrao na tu igru, tvrdeći kako je njegovo rušenje projekt ruskog predsjednika Vladimira Putina lično. Sve sile ovog svijeta udružile su se protiv malog Mila: srpski mitropolit i ruski car, talijanski tužitelji i opozicijski političari. Ova krajnje providna politička igra bila bi dakako sasvim komična, kada ne bi ostvarivala konkretne rezultate. Nakon što je jučer navodno preživio pokušaj atentata od strane “20 terorista ubačenih iz Srbije”, Đukanović je poslije zatvaranja birališta slavodobitno proglasio svoju izbornu pobjedu. Međutim, ovoga puta računica bi se mogla pokazati preuranjenom. Naime, još od 2001. godine, Đukanovićeva Demokratska partija socijalista nije dobila tako malo mandata.
U Parlamentu s 81 zastupnikom, DPS ima svega 36. Kada se s druge strane zbroje svi mandati koje su ostvarile opozicijske stranke, bilo da je riječ o “prosrpskim” ili “prozapadnim” listama, dolazi se do brojke od 39. U najboljem slučaju riječ je o pat-situaciji koju mogu razriješiti tek zastupnici crnogorskih manjina (Bošnjaci, Albanci, Hrvati). Uz njihovu pomoć, Đukanović računa na 42 glasa, taman jedan više od minimuma potrebne podrške za opstanak na vlasti. Time bi se, u očima nekih, spasio Zapad i osigurala njegova pobjeda u imaginarnim špijunskim igrama s Rusijom oko Crne Gore. U očima drugih, status quo bi značio da se od kaznenog progona spasio tek jedan kriminalac koji je kroz četvrt stoljeća privatizirao cijelu omanju balkansku državu.