Jučer su objavljeni rezultati istraživanja pod nazivom “Mapiranje i procjena geografske raspodjele rizika od siromaštva i socijalne isključenosti za mala područja Republike Hrvatske” koje je Državni zavod za statistiku proveo u suradnji sa Svjetskom bankom. Ovo je prvi put da se kao dio službene statistike primjenjivala metoda procjene za mala područja. Ona se zasniva na kombiniranju podataka iz anketnih istraživanja s podacima iz Popisa stanovništva, kućanstava i stanova iz 2011. godine.
Podaci o procjeni rizika siromaštva i socijalne isključenosti izračunani su prema dvije metode: dohodovnoj i potrošnoj. Kako napominju u Zavodu, te dvije metode treba tretirati kao alternativne, a ne komplementarne. U dohodovnoj metodi kao granica rizika od siromaštva postavljena je na 60% medijana nacionalnog ekvivalenta dohotka, dok je u onoj potrošnoj postavljena 60% medijana nacionalnog ekvivalenta potrošnje. Važno je istaknuti da se zbog razlika u metodi ovi rezultati ne mogu uspoređivati s rezultatima drugih istraživanja o siromaštva, premda među njima nema značajnih razlika.
Političke implikacije
Rezultati, također, ne odudaraju ni od dojma bilo koga tko je upoznat s ekonomsko-socijalnom situacijom u hrvatskim županijama. Prema dohodovnoj metodi procijenjena stopa rizika od siromaštva iznosila je 19,2% za 2011. godinu, što znači da je 803 tisuće osoba raspolagalo godišnjim dohotkom nižim od 24.000kn. Procijenjena stopa rizika je nešto niža po potrošnoj metodi i iznosi 17,1%. Što se tiče dohodovne metode, geografska raspodjela stope rizika izgleda ovako: najniža je u Gradu Zagrebu (9,8%) i u Primorsko-goranskoj županiji (11,9%), dok je najviša u Brodsko-posavskoj (35,9%) i u Virovitičko-podravskoj županiji (33,4%). Slične rezultate polučila je potrošna metoda: najnižim stopama također se ističu Grad Zagreb (5,9%) i Primorsko-goranska županija (9,1%), dok se na začelju Brodsko-posavskoj županiji (33,9%) priključila Karlovačka županija (34,3%).
Kao što je istaknuto na predstavljanju istraživanja, nominalna namjera predočenih rezultata jest u pružanju empirijskog temelja za policy poteze u suzbijanju siromaštva. No, ovi rezultati nisu ishod institucionalnog nemara ili manjka podataka, već izravan učinak razvojnog modela proteklih 25 godina. Proces deindustrijalizacije i centralizacije, diktiran privatizacijskim procesima i integracijom u globalne ekonomske tokove, stoji u pozadini ekonomski i socijalno devastirane provincije, pogotovo kontinentalne čiji se strukturni ekonomski nedostaci ne mogu kompenzirati turističkom sezonom. Nikakvi policy prijedlozi tu situaciju ne mogu promijeniti. Potrebni su ozbiljniji političko-ekonomski zahvati koje nijedna od trenutno relevantnih političkih opcija ne planira niti može provoditi.
Valja na kraju naglasiti da ovo iznimno korisno istraživanje može itekako poslužiti za daljnja politička istraživanja. Ukoliko usporedimo ove rezultate s izbornim preferencama birača u pojedinim županijama nadaju se prilično zanimljivi zaključci. Pogotovo za, na primjer, Socijaldemokratsku partiju Hrvatske koja se nalazi pred unutarstranačkim izborima, a uporišna baza su joj, očito, najbogatiji krajevi zemlje.