“Već dvadeset godina radimo jednu grešku”, upozorio je jučer Călin Popescu-Tăriceanu, predsjednik Senata, gornjeg doma rumunjskog parlamenta. “Kada pričamo o ekonomskom razvitku, uvijek govorimo samo o stranim investicijama […] Što je s rumunjskim investitorima, zar oni ne valjaju?” Ovaj hrabri i iznenađujući zaziv protekcionizma na europskoj periferiji tim je interesantniji što dolazi od bivšeg premijera čiji je mandat obilježio upravo snažan zaokret prema strategiji privlačenja stranih investicija. Naime, za razliku od mnogih drugih zemalja Srednje i Istočne Europe, rumunjsku je tranziciju tijekom 1990-ih obilježila postepena privatizacija, koja je osobito pogodovala lokalnim tajkunima, ali i usporila socijalnu degradaciju tradicionalne radničke klase.
Sve se promijenilo početkom 2000-ih, kada se Rumunjska pripremala za svoj ulazak u Europsku uniju. Dolaskom na vlast Nacionalne liberalne stranke, koja je zamijenila dotad vladajuće socijaldemokrate, došlo je i do snažnog zaokreta u razvojnim strategijama. Model oslanjanja na domaće tajkune (u Rumunjskoj zvane “barunima”), čiji su arhitekti bili socijaldemokrati, vladajući su liberali prozivali inherentno korumpiranim. Njihov se ideološki narativ oslanjao na kontrastiranje domaćeg “kumskog” kapitalizma onom pravom i poštenom kapitalizmu, koji mogu donijeti samo strani investitori iz zemalja čiji je kapital davno očišćen “ostataka socijalizma”. Njihova metoda bile su senzacionalne “antikorupcijske akcije”, koje su uvjerljivo počistile domaću političku i poduzetničku scenu.
Još istoga
Jedna od nosećih ličnosti tog procesa bio je Popescu-Tăriceanu. Njegov razvojni zaokret nazvan je “Dunavskom strategijom”, kojom se rumunjska ekonomija trebala uže povezati s zemljama Zapada. Svega 12 godina kasnije, bivši je premijer morao zaključiti kako Dunav možda duže protječe kroz Rumunjsku nego kroz Njemačku ili Austriju, ali te su zemlje svakako znatno više profitirale od strategije nazvane po istoj rijeci. Zanimljivo, tvrtke u domaćem vlasništvu još uvijek zapošljavaju dvije trećine radnika, a uz to su 2014. godine platile 55 milijardi leja poreza (12 milijardi eura) naspram svega dvije milijarde koliko su platile tvrtke u stranom vlasništvu, zainteresirane prije svega za povrat profita u matične zemlje.
“Ako ovako nastavimo, sve će na kraju završiti u suzama”, zaključio je svoju lamentaciju Tăriceanu. No istovremenom s njegovim upozorenjima, a uoči skorih parlamentarnih izbora, liberali i socijaldemokrati vode žestoku polemiku oko toga tko je od njih više predan politici privlačenja investicija i tko će prije i brže smanjiti porezne i druge obaveze stranih tvrtkama koje su zainteresirane za pokretanje poslovanja u zemlji. Skepsa prema modelu koji ne djeluje očito je rezervirana samo za islužene i pomalo melankolične političke veterane. Za sve ostale, “još istoga, pa što bude” očito je jedina zamisliva politika.