Na plenumu Tekstilno-tehnološkog fakulteta (TTF) Sveučilišta u Zagrebu, održanog u ponedjeljak, izglasana je blokada Fakultetskog vijeća (31. oktobra). Studenti traže ostavku cijele aktualne dekanske ekipe koju optužuju za niz nezakonitosti, poput sumnje u korupciju i nepravilnosti u poslovanju, zatim sumnje na nepravilnosti pri knjiženju školarina, pa i nepravilnosti u bilježenju studentskih uspjeha, kao i neisplatu honorara studentima za odrađene poslove.
Nezadovoljstvo studenata ovog fakulteta počelo je u svibnju 2016. godine, kada su apsolventima oduzeti indeksi pod izlikom provođenja istraživanja kako bi im se “protuzakonito i bez njihovog znanja upisao pad predmeta na kraju akademske godine”. Oni kontinuirano ukazuju na kršenje Statuta Sveučilišta u Zagrebu i kao statuta i pravilnika fakulteta tokom cijelog mandata aktualne dekanice. Osim nedopuštenog otuđivanja indeksa od studenata, nije jasno ni zašto se u ISVU sustavu, elektroničkom mehanizmu praćenja studentskih prava i obveza, nisu zabilježene plaćene školarine. Ovo dakako, smatraju studenti, upućuje na nelegalan način baratanja školarina. Nadalje, da nešto “ne štima” na TTF-u pokazuje i očitovanje Sveučilišta u Zagrebu u kojem stoji da su “svjesni svih protuzakonitih postupaka” uprave fakulteta koje smatraju učinjenima za dobrobit studenata.
Posebno je pitanje, kako to da još uopće postoje školarine ako od 2009. godine Ministarstvo obrazovanja znanosti i sporta uz pomoć Vlade Republike Hrvatske tvrdi da studenti u Hrvatskoj besplatno studiraju? Ako Vlada ne pokriva troškove studiranja za studente koji plaćaju školarine, tko financira njihovo zdravstveno osiguranje i druga prava iz studentskog standarda? Koliki je uopće točan broj studenata upisanih na Sveučilište u Zagrebu? Kako ISVU bilježi razliku između “legalno” i “nelegalno” upisanih studenata? Ako Vlada pak pokriva prava “ilegalno” upisanih studenata zašto se još uz to dodatno naplaćuju i školarine, odnosno zašto se ista stvar plaća dva puta?
Posebno je zanimljivo kako se plenumi pokazuju najučinkovitijim načinom organiziranja studenata, bilo da se radi o političkim zahtjevima poput onih koje iznose studenti i profesori sa Filozofskog fakulteta istog sveučilišta, okupljeni u Inicijativu Akademske solidarnosti, ili kada se radi o strogo internim pitanjima rada samih fakulteta kao ustrojbenih jedinica Sveučilišta. Pred studentima je čini se još jedno zanimljivo razdoblje, a njihove zahtjeve kao i metode borbe nije više moguće odbaciti uz klevetu i diskvalifikaciju. Oni su čini se, jedini dio akademske zajednice koji pokušava otkriti brojne nepravilnosti godinama “metene pod tepih”. A rektor Damir Boras i njegova prorektorska ekipa čini se pod svaku cijenu svoje karijere želi završiti još jednim u nizu skandala popraćenih zasad neotkrivenim nepravilnostima.