Nakon nekoliko tjedana medijskih špekulacija, jučer je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i budući premijer, Andrej Plenković, javnosti iznio imena ministara u svom kabinetu iz kvote HDZ-a. Uz nekoliko sitnijih iznenađenja, sastav nove vlade je manje-više u skladu s Plenkovićevom reputacijom i očekivanjima koje su u medijima gradili eminentni stručnjaci i visoki neimenovani izvori. Ponajviše medijske pažnje izazvala je promjena na čelu Ministarstva kulture. Ministra u prethodnoj vladi, Zlatka Hasanbegovića, zamijenila je Nina Obuljen.
Prema brojnim analitičarima, radi se o “snažnoj poruci” koju je Plenković uputio međunarodnoj javnosti i domaćoj desnici. Zlatka Hasanbegovića, povjesničara ustašofilskih nagnuća čiji su kontroverzni stavovi i reputacija služili rastu cijene oglašivačkog prostora u medijima rastom broja klikova zgrožene ili entuzijastične javnosti, ovisno o poziciji, zamijenila je politički prilično sterilna stručnjakinja u polju. Hasanbegović je u maniri moralnog uzvišenika prihvatio odluku, ali upozorio da se radi o grešci, budući da je Obuljen osoba njemu suprotna profila. S osudama Plenkovićeve odluke nastavili su medijski promotori radikalne desnice poput Velimira Bujanca, ali i mala armija ustaških trolova na društvenim mrežama.
Povijesna ironija
Plenkovićevo prigušenje desnice odstranjivanjem Hasanbegovića dočekano je kao izdaja strategije koju je HDZ-u nudila “desna inteligencija” i koja se počela primjenjivati u periodu Karamarkova vladanja strankom. Naime, ta strategija bila je zasnovana na vikipedijski banaliziranim teorijskim postavkama talijanskog marksista Antonija Gramscija. Za uvođenje Gramscija među ovdašnju desnicu zaslužni su Nino Raspudić koji ga je počeo koristiti u svojim predavačkim turnejama po župama iz prostog razloga što predaje na talijanistici i publicist Jure Vujić, odnedavno nagrađen emisijom na HRT-u, koji ga je iščupao iz opskurnih teorija američke ekstremne desnice o tzv. kulturnom marksizmu i namijenio mu povijesno mjesto osnivača Frankfurtske škole (sic!).
Preseljenje Gramscija u Frankfurt dobro je došla potka u ovdašnjim desničarskim teorijama zavjere koje se nastavljaju na onu da su “frankfurtovci” osnovani s namjerom da preuzmu sve univerzitete i kulturne ustanove zapadne hemisfere i nametnu svoju ideologiju. U dosluhu su s njima bili i ovdašnji komunisti koji su 1945. preuzeli sve institucije i navodno ih zadržali u svojim rukama sve do danas. E tu onda desničari dolaze do svog Gramscija: vlast se preuzima tako da se ojača desno civilno društvo, osvoje institucije, nametne kulturna hegemonija i sve je riješeno. I pritom se ne mogu nikako odlučiti je li Gramsci samo bio politička inspiracija “ljevici” da preuzme sve institucije i od 1991. petokolonaški čami u njima i diktira kulturni život zemlje, analitički alat kojim će razumjeti tu strategiju ljevice ili zapravo inspiracija za njihovu strategiju.
Bilo kako bilo, micanjem Hasanbegovića iz Ministarstva kulture ta je strategija doživjela privremeni poraz. No, priuštila nam i je zabavnu povijesnu ironiju. Dok su Gramscijev analitički aparat i pojmovnik, od civilnog društva do hegemonije, nastali prvenstveno kao lenjinistički pokušaj odgovora na pitanje zašto revolucija nije uspjela u zapadnim društvim za razliku od Rusije, oni u rukama hrvatskih desničara služe kao instrument dokazivanja zašto “komunistička revolucija” u Hrvatskoj navodno i dalje uspješno traje, za razliku od Mađarske ili Poljske.