U uobičajenom nedostatku progresivnih i kvalitetnih političkih rješenja, Europska unija učinila je ono što radi “najbolje”, financirala niz istraživanja o integraciji migranata i izbjeglica na europsko tržište rada. Rezultati su ovaj put toliko porazni, da ni sama EU ne krije pogreške, barem na publicističkoj razini, istraživanjima objavljenima na stranicama svojih partnera. No, bez indikatora da će se o neučinkovitim mjerama za integraciju izbjeglica ozbiljnije raspravljati na razini Europskog parlamenta ili Europske komisije.
Jedno od istraživanja proveli su Centar za politiku migracija i Bertelsmann Stiftung. Bavili su se u njemu identifikacijom politika i praksi koje implementiraju različite članice EU kako bi olakšale izbjeglicama pristup tržištu rada ali i mjerama za integraciju ovih osoba u društvo. Prvi tom ovog istraživanja sastoji se od komparativnih analiza i rezultata implementacije javnih politika, dok se cijeli drugi tom bavi isključivo pregledom integracije izbjeglica u tržišta rada po državama.
Istraživanje je provođeno na području 9 država – Austrije, Danske, Francuske, Italije, Nizozemske, Njemačke, Španjolske Švedske i Velike Britanije – pri čemu je analizirano 96 različitih mjera za integraciju izbjeglica na tržište rada, i rezultati su se pokazali poraznima. Naime, osim što se jedan dio mjera pokazao “vatrogasnima” jer se bave integracijom izbjeglica koje su se već našle na teritoriju EU, kao veći problem pokazalo se da je trenutno nemoguće osmisliti kriterije prema kojima bi se mjerila uspješnost (ili neuspješnost) analiziranih 96 mjera. Mjere javnih politika EU za integraciju izbjeglica su dakle nemjerljive.
Pravne praznine
Kao primjeri značajnih prepreka navode se birokratske prepreke koje nemaju razumijevanja za pravne “praznine” izbjeglica. Autori istraživanja kao problem navode i nedostatak sistemske pratnje rezultata implementiranih mjera, kao i njihovu učinkovitost. To je gotovo nevjerojatno, s obzirom na to da se radi o Europskoj uniji koja mjeri i kvantificira sve aspekte društva, jer jedino tako može komercijalizirati društvene odnose i pretvoriti ih u usluge. Nemogućnost mjerljivosti i impakta EU mjera stvara probleme donositeljima javnih politika na nacionalnim razinama jer je u ovom trenutku jednostavno nemoguće donijeti zaključak o valjanosti donesenih politika kad se radi o izbjeglicama, smatraju autori.
Autori zaključuju kako u EU integracijskim politikama nedostaje opći pregled potpornih mjera kao i da postoji visoki stupanj fragmentacije te potpuni nedostatak koordinacije u implementaciji tih politika. Stoga zapravo na terenu imamo situaciju da integracija izbjeglica ovisi o privatnim inicijativama ili onima na razini mikrozajednice, lokalne ili regionalne samouprave pa tek onda o nacionalnima bez međusobnih koordinacija i bez ikakve koherentne strategije, a nema, kažu autori, čak ni protoka informacija između različitih razina. Da se radi u upravo o tome vidi se po sličnim rezultatima dobivenima u svim analiziranim zemljama. EU dakle, nema zapravo nikakvu strategiju integracije izbjeglica u novo društvo. Ne radi se ni o kakvoj novoj informaciji, već samo potvrdi u istraživanju financiranom sredstvima poreznih obveznika koji plaćaju EU da donosi upravo takve politike kakve čini se nije sposobna donijeti. Kriza EU i njezin smisao postojanja i dalje se produbljuju….