Nakon jučerašnjeg sastanaka Europskog vijeća – odnosno šefova država ili vlada zemalja članica Europske unije – sudionici su javnost bez prevelike zabrinutosti izvijestili kako je sporazum o “slobodnoj trgovini” s Kanadom pred potpisivanjem. Ostaje samo da se riješi maleni problem veta Belgije, odnosno njezine regije Valonije, kojoj su belgijske vlasti pred europskim kolegama obećale zavrnuti ruku. Tzv. Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum (CETA) predstavlja tek zaobilaznu metodu za uspostavu “transatlantskog tržišta”, mehanizma koji bi trebao “izjednačiti” stupanj obavezne zaštite radnika ili okoliša u Europi i Sjevernoj Americi tako da ih svede na najmanju prihvaćenu mjeru.
Riječ je o planu koji predstavlja u posljednje vrijeme možda i najagresivniji pokušaj eliminacije svakog demokratskog utjecaja građana na poslovanje kompanija čija se prava eksploatacije rada i resursa i službeno dižu na razinu iznad utjecaja lokalnih ili nacionalnih vlada ili izabranih parlamenata. Očekivano, originalni plan bio je izložen brojnim kritikama, pa i pravim protestnim pokretima koji su naposljetku ipak prisilili vlade da od njega diskretno odustanu. Pobjeda je međutim bila kratkotrajna jer je aktualna CETA gotovo identičan pokušaj uz formalnu razliku da ga EU potpisuje s Kanadom, a ne SAD-om, iako se američkim tvrtkama time omogućuje pristup sporazumu preko Kanade.
Sloboda od demokracije
Nakon promjene formalnog potpisnika, eurobirokratima je ostalo samo da ekspresno potpišu sporazum prije nego što se opozicija ovoj makinaciji uspije zahuktati. O žurbi možda najbolje svjedoči način na koji je sporazum “prihvaćen” u Hrvatskoj, gdje je tehnička vlada koja već četiri mjeseca nije imala potporu parlamenta sporazum stavila kao zadnju točku svoje zadnje sjednice. I naravno, jednoglasno ga prihvatila. Indikativno je također kako se nitko od europskih dužnosnika uopće nije udostojio spomenuti da osim Valonije, odnosno Belgije, još dvije zemlje za sad stavljaju veto na CETU – Rumunjska i Bugarska. Njihovi su argumenti doduše nešto drugačiji.
Naime, u Valoniji su regionalna vlada i parlamentarna većina načelno prihvatile kritike CETE kao sredstva oduzimanja ingerencija demokratskim institucijama pri regulaciji poslovanja kompanija i zaštiti radnih prava. Tržišno entuzijastične vlade u Rumunjskoj i Bugarskoj su pak “slobodnu trgovinu” pokušale dotjerati do kraja, zahtijevajući da se njihovim državljanima ukinu vize za Kanadu i tako omogući “slobodni protok radne snage”. U oba slučaja, reakcija eurobirokrata svodila se na ignoriranje ili pak uvjeravanje kako protivljenje pojedinih vlada ili parlamenata neće imati nikakvog utjecaja. U “slobodnom tržištu” kakvog oni zamišljaju, demokratska volja ionako ne može ugroziti interese kapitala.