“Oni koji vole slobodu moraju spasiti Brisel od sovjetizacije”, izjavio je u ponedjeljak mađarski premijer Viktor Orbán. Upozorenje koje kao glavnu opasnost prepoznaje pokojni Sovjetski Savez, rasformiran krajem 1991. godine, izrečeno je sasvim prikladno na proslavi šezdesete godišnjice mađarske pobune 1956. godine. Fantomska “sovjetizacija Brisela” bio je najelegantniji termin kojeg se Orbán mogao dosjetiti kako bi povukao izravnu liniju kontinuiteta između hladnoratovskih događaja koji su se pretvorili u nacionalni mit i svojih vlastitih čarki s vladama na zapadu kontinenta. No osim tih analogija, Orbán u posljednje vrijeme redovito gazi i puno dublje u povijest.
Njegova retorika naime često uključuje motive ne samo spašavanja Mađarske, već i spašavanja Europe, makar i od nje same. Kao što je davno primijećeno, nema zemlje na istočnoj periferiji Europe čiji središnji nacionalni mit ne uključuje ideju “predziđa kršćanstva”, odnosno herojske granice civilizacije prema barbarstvu Istoka i Juga. Time su se nacionalizmi tih zemalja stoljećima nastojali nositi sa svojom provincijalnošću i pokušavali svoj podređeni položaj pretvoriti u moralnu pobjedu. U tom smislu Orbánove mesijanske fantazije nisu nimalo prikrivene: “ne možemo dozvoliti Europi od prereže korijene koji su je učinili velikom i pomogli joj da preživi sovjetsku agresiju. Nema slobodne Europe bez nacionalnih država i tisućljetne mudrosti kršćanstva”, zaključio je Orbán svoju ahistorijsku fantaziju.
No dok Orbán spašava europsku civilizaciju istodobno od komunizma i islama, privilegirani predstavnici te civilizacije, institucije Unije i zemlje Zapada, u mađarskom premijeru vide upravo predstavnika “ostataka komunizma” i “istočnog despotizma”. Luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn nedavno je predložio da se razmisli o izbacivanju Mađarske iz Unije, odnosno da je se upravo zbog Orbána premjesti s druge strane “granice civilizacije”.