Da je slobodno tržište prilično škakljiva stvar, mogli smo se vrlo plastično uvjeriti prošli tjedan. Netom prije nego što su u nedjelju u Bruxellesu kanadski premijer Justin Thrudeau i evropski čelnici potpisali Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum (CETA) između Kanade i Evropske unije koji bi trebao unaprijediti tržišne slobode, ponešto drukčiji glasovi počeli su se javljati iz Njemačke. Zabrinuta zbog sve izraženijeg trenda kineskog preuzimanja njemačkih kompanija, tamošnja je vlada počela razmatrati uvođenje protekcionističkih mjera koje će nastojati podići do nivoa EU legislative.
Kako ističe Financial Times, spomenuti trend je kulminirao nakon što je kineska kompanija Midea za 4,5 milijardi eura preuzela Kuku, kompaniju iz područja robotike, jednu od najinovativnijih njemačkih kompanija. Dok je Kuka nepovratno završila u kineskim rukama, njemačko Ministarstvo ekonomije povuklo je dozvolu za preuzimanje Aixtrona od kineskog investicijskog fonda kao i što je pokrenulo istragu oko preuzimanja poznate kompanije Osram, odnosno dijela njenih poslova u proizvodnji lampa. Navodno je u slučaju Aixtrona poticaj za povlačenje dozvola i preispitivanje ugovora došao iz ambasade SAD-a. Prema njihovim saznanjima, Kina bi putem tehnologije priskrbljene putem Aixtrona unaprijedila svoje nuklearne kapacitete.
Pravo na industrijsku politiku
Sukladno trenutno važećim njemačkim zakonima, država može intervenirati i zabraniti preuzimanja na tržištu ako se radi o kompanijama koje su involvirane u poslove od pitanja nacionalne sigurnosti: npr. proizvođači vojne opreme, informatičkih uređaja korištenih u obavještajnom poslu ili one koje procesuiraju dokumente sa statusom državne tajne. No, nakon snažnijeg kineskog upliva na tržište, po njemačkim ministarstvima traje usuglašavanje oko promjene zakona koja bi poprilično povećala ovlasti države u nadzoru tržišne utakmice.
Riječima zamjenika ministra ekonomije, Matthiasa Mathniga, njemačka je vlada itekako gostoljubiva prema stranim investicijama, no sumnjičavi su prema onima za koje smatraju da su dio državne strategije kojom se samo nastoji priskrbiti pristup njemačkoj tehnologiji, a ne “Njemačkoj kao investicijskoj destinaciji”. Dakle, prema Mathnigu, dopuštene su samo spontane tržišne reakcije: “Mi moramo imati ovlasti da stvarno istražimo dilove koji su potaknuti industrijskom politikom ili transferiranjem tehnologije”. Drugim riječima, na slobodnom tržištu samo Njemačka može imati industrijsku strategiju, a uplitanje bilo koje druge države narušava tržišnu utakmicu.
Nema konsenzusa
Prema svemu sudeći, reakcija njemačke države nije motivirana isključivo vojno-obavještajnim razlozima. Jedno od glavnih izvoznih tržišta za njemačke kompanije bila je Kina i to primarno u sektoru proizvodnje sredstava za proizvodnju, odnosno strojeva koji proizvode druge strojeve. Među ključnim sastavnicama kineske ekonomske strategije nalazi se i uklanjanje zavisnosti od uvoza takvih kapitalnih dobara i razvoj vlastitih kapaciteta u tom sektoru. Preuzimanje njemačkih kompanija i pokušaj transfera tehnologije vjerojatno je dio te poslovne strategije. Reakcija njemačke vlade ide u smjeru i zaštite onih kompanija koje nisu na prodaju, ali koje bi razvoj kineskih proizvodnih kapaciteta mogao lišiti tržišnog udjela.
No, kao što to obično biva u sukobu interesa različitih kapitala, nisu svi u Njemačkoj baš oduševljeni najavama iz vlade o zaštiti određenih strateških grana i poduzeća. Ulrich Grillo uz Udruženja njemačkih industrijalaca (BDI) izrazio je prilične sumnje prema protekcionističkim mjerama. Naime, Grillo je zabrinut za sudbinu njemačkih investicija u Kini ako se podignu barijere u Njemačkoj i Evropi: “Evropskim kompanijama u Kini mora biti dozvoljeno isto što je dozvoljeno kineskim u Evropi.” Čini se da će rasplet ovisiti o snazi i interesima pojedinih frakcija njemačkog kapitala koje će si uspjeti osigurati državnu podršku.