Porezna reforma, koja bi u Hrvatskoj na snagu trebala stupiti početkom sljedeće godine, ključna je politika nove vlade. U tome su složni najviši dužnosnici vladajuće Hrvatske demokratske zajednice i vlasti, uključujući premijera Andreja Plenkovića i predsjednicu Republike Kolindu Grabar-Kitarović. Očekivano, reforma se prije svega oslanja na “porezno rasterećenje”, pri čemu vlada računa kako će odustajanjem od vlastitih prihoda “ostaviti više novca poduzetnicima”. Time bi se, fantaziraju u vladi, poduzetnike potaknulo na “otvaranje radnih mjesta”, pa će rasterećeni privatni kapital čudesno “pokrenuti hrvatsko gospodarstvo”.
Sve je dakako začinjeno zazivima borbe protiv “prevelike kompleksnosti poreznog sustava” i potrebom “povećanja konkurentnosti”. Iza retoričkih akrobacija, u javnosti je brzo prepoznato da se reforma može sažeti u parolu “bogatiji će plaćati manje poreza”. No pored ovih poteza u smjeru jačanja socijalnog raslojavanja, najavljene mjere imaju još jednu zabrinjavajuću tendenciju: smanjuju prihode lokalne samouprave. Sasvim u sjeni najava kako će “građanima ostati više novca” ostala su upozorenja gradova i općina kako će sustavi dječjih vrtića ili npr. najavljene rekonstrukcije komunalne infrastrukture ovime izgubiti potrebna sredstva.
Kažnjavanje siromašnih
To će se bez sumnje dogoditi ako se reformom doista ukine komunalna naknada i smanje prihodi od poreza na dohodak, kojima se u velikoj mjeri financiraju lokalne zajednice. “Više novaca građanima” tako se lako može pretvoriti u veću obavezu plaćanja za sve usluge koje lokalna zajednica pruža. Uz tu razliku što će se ovo “oporezivanja” sada odvijati na sasvim regresivnoj osnovi. Naposljetku, ništa od ovog nije slučajno: plan dovođenja gradova i općina u situaciju u kojoj sami traže svoje ukidanje dio je dugoročnog plana navodne “decentralizacije”, koja se osnovi svodi na ukidanje siromašnijih lokalnih zajednica. HDZ-ov koalicijski partner Most to je uostalom otvoreno najavio.
No osim što se provodi kažnjavanjem siromašnih radi “štednje”, ovakva “decentralizacija” ima još jedan veliki problem – ona je sasvim kaotična i onemogućava dugoročno planiranje i promišljanje teritorijalne organizacije. Jer smisao općine nije njezino pozitivno poslovanje, već izvršavanje usluga u određenoj zajednici i planiranje njezinog razvoja kroz sudjelovanje njezinih stanovnika pri čemu su te funkcije tim važnije što je općina siromašnija. Međutim, u reformskim politikama koje računaju na čudotvorne ekonomske efekte obogaćivanja bogatih, mjesta za promišljanje razvojnih funkcija lokalnih zajednica ionako očito nema.