Najavljena porezna reforma trebala bi biti jedan od kamena temeljaca politike nove hrvatske vlade. Ili riječima premijera Plenkovića: svetinja. Iako se radi o prilično glomaznoj reformi koja uključuje mijenjanje niza zakona, sukus je prilično banalan: porez na potrošnju kompenzirat će porezne olakšice za kapital. Također, smisao reforme je prilično upitan i po samim kriterijima kojima se su vodili predlagači: olakšice za kapital se isuviše zanemarive da bi se mogao očekivati investicijski bum.
Nakon što je ministar financija predstavio glomaznu poreznu reformu, pa se otisnuo na promotivnu turneju, o ekonomskoj politici još jedne hrvatske vlade, ove ili one svejedno, nismo otkrili ništa novo. Smjer njezinog kretanja i karakter reformi nastavlja se po već uhodanom sustavu pogodovanja krupnijem i sitnijem kapitalu, ali manje optimistične promatrače ipak bi trebalo ohrabriti da za ovako odgovorne zadatke barem imamo vrhunske stručnjake. Nakon Tihomira Oreškovića još je jedan menadžer odlučio pokazati svoj visoki tehnološki kapacitet i najaviti bolje dane za ekonomiju testirajući poduzetnički puls ambicioznom powerpoint prezentacijom.
Ubrzo je uvjerio ostale članove vladinog užeg kabineta, a impresioniranome premijeru nije presotalo ništa drugo nego da u maniri Ilije Čvorovića zaključi: mi smo poreznu reformu prihvatili i ona je za nas svetinja. I kako uostalom ne bi bila, stručnjaci su garancija da malo što može poći krivo, a baratanje windows aplikacijama superiorna gesta stručne vjerodostojnosti.
Zadovoljna tržišta
Progovorila su zatim i tržišta, a znamo da u svijetu visokog biznisa, rizičnih odluka i nepredvidljivih obrata nema boljeg suca o tome da li nešto pospješuje uhodanu dinamiku između aktera ili pak zagađuje poslovnu klimu. Standardnim menadžerskim metajezikom predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca Davor Majetić podržao je cjelovitu reformu jer će navodno “donijeti rasterećenje građana i tvrtki”, a predsjednik Hrvatske gospodarske komore oduševljeno pozdravio “rasterećenje gospodarstva, unaprjeđenje poslovne klime i veće porezne pravednosti”.
Uobičajeni trbuhozborci nevidljive ruke tržišta ipak su nešto oprezniji u procjenama i pomazani tom blagotvornom rukom upozoravaju na još uvijek preteške državne pipke u skromnim novčanicima poduzetničkih genija. Damir Novotny, stručnjak za dovođenje firmi u negativnu bilancu, uočava, unatoč smanjenju poreza na dohodak, “jedan egalitaristički pritisak na dohotke, što se izjednačavaju i daleko smo od toga da su konkurentni susjednim zemljama”. Istovremeno Velimir Šonje ne vjeruje u dolazak stranih investitora, ali zaključuje da će “velika većina biti na dobitku”, dok Sandra Švaljek u poreznoj reformi dohotka vidi mogućnost za rast ekonomije i zapošljavanja.
Ukratko, tržišta su signalizirala znakove zadovoljstva, ali izrazila i nezasitnu nestrpljivost, pa zatražila daljnje reforme, intenzivnije zahvate, manje ograničenja, više dohotke i još veće profite. Kada je Centar za mirovne studije prošli tjedan objavio graf s posljedicama novog oporezivanja dohotka, efektno su ilustrirali jedan segment porezne reforme što pokazuje da će najbogatiji zarađivati najviše, a Šonjina “debela većina” nove izmjene jedva da će i primijetiti.
Reformu su s pravom nazvali Superhik reformom, jer iako na prvi pogled djeluje raspršena u svim smjerovima, direktni i indirektni transfer novca od siromašnih prema bogatima postaje jasniji čim malo zastružemo pod površinu. U mnogim apektima osiguravaju se pretpostavke za još radikalniji zahvat u cilju pogodovanja kapitalu. Generalni smjer i karakter kretanja ove porezne reforme nedvojbeno reflektira utjecaj interesnih sfera kapitala na vlast, a samu reformu čini izrazito pro-tržišnom.
Uvođenje flat-tax poreza na dohodak
Vlada planiranim izmjenama porez na dohodak zapravo uvodi za jedinstvenu poreznu stopu poreza na dohodak, iako će formalno biti zadržana dva porezna razreda. Od dosadašnje tri porezne stope (12, 25 i 40 posto), najniža je ukinuta, srednja je smanjena na 24 posto i obračunava će se na poreznu osnovicu do 17.500 kuna, a najviša je smanjena na 36 posto i obračunava se na sve iznad tog iznosa. S obzirom da je broj onih s plaćom iznad 17.500 kuna zanemariv (manji od 1 posto), ovo u stvari znači uvođenje flat-tax poreza na dohodak, što reformski cilj pravednosti pretvara u cinični vic vlasti, jer istu stopu će plaćati i oni s 5.000 kao i oni sa 17.000 kuna. Ovom promjenom dobivamo smanjenu (36 posto) poreznu stopu za 1 posto najbogatijih i jedinstvenu stopu (24 posto) za sve ostale. Lalovčeva porezna reforma već je mapirala smjer pogodovanja “malo solidnijem srednjem sloju” dok ova intervencija krajnje evidentno izlazi u susret i solidnijem srednjem sloju, a najviše najbogatijima.
Da bi se promijenio fokus s pogodovanja najbogatijima, istovremeno je podignuta razina poreznog odbitka s 2.600 na 3.800 kuna za sve porezne obveznike, pa će svi radnici s plaćama između te dvije sume biti izuzeti od plaćanja poreza na dohodak i time će uštedjeti negdje oko desetak kuna. Oni s plaćom iznad 3.800 kuna također će uštedjeti jer se povećao porezni odbitak (3.800 kuna), ali ako nemaju uzdržavane članove obitelji, određeni iznos poreza će morati platiti. U slučaju da uzdržavaju dijete, porezni odbitak će porasti iznad 3.800 kuna pa i oni s plaćama višim od prosječne (5.700 kuna) mogu biti oslobođeni plaćanja poreza, jer svako dijete podiže razinu poreznog odbitka iznad 3.800 kuna. Ali kao što pokazuje graf Centra za mirovne studije, obitelji s dvoje djece i prosječnom plaćom uštedjet će tek negdje oko 150 kuna. Penzioneri već imaju postavljen porezni odbitak na razini 3.800kuna, tako da oni s penzijama do tog iznosa neće dobiti ni kune.
Pomalo je ispod radara prošlo da se predviđa smanjenje doprinosa za zdravstvo s 15 posto na 7,5 posto što je direktan dobitak za poslodavca, dok bi smanjenje doprinosa za prvi stup mirovinskog osiguranja s 20 posto na 10 posto trebao bi biti dobitak za radnika. Hoće li radnici ovo smanjenje mirovinskog doprinosa dobitak doista i primijetiti na plaći, ustvari ne ovisi o njima nego o dobroj volji kapitalista. Premda prema zakonu o radu sve plaće moraju biti dogovorene u bruto iznosu, pa bi se sve ove promjene trebale odraziti na neto plaći, ništa ne prijeći poslodavca da ugovori novi bruto iznos prema kojem bi neto ostao nepromijenjen, tj. da ove sitne dobitke za radnika pospremi sebi u džep. Pogotovo u slučajevima gdje su plaće već dogovarane u neto iznosu (suprotno zakonu o radu).
Da stvar bude bizarnija, umjesto da država strožom kontrolom putem inspektorata rada kazni prekršitelje što ne isplaćuju radnicima predviđene dobitke ili dogovaraju plaću u neto iznosu, ministar financija pred medijima apelira da vlasnici kapitala poštuju porezne izmjene, kao da se ovi u poslovanju vode osjećajem moralne krivnje ili grižnje savjesti, a ne profitom. Puno je izvjesnije da će manja izdvajanja za zdravstvo mogla biti dobar okidač da se još veći opseg zdravstvenih usluga prepusti tržištu, a zdravstveno osiguranje prebaci na teret svakog pojedinca, što krajnje otvoreno potvrđuje i Martina Dalić govoreći o širim planovima komercijalizacije zdravstva.
Porez na dobit, porez na dodanu vrijednost, porez na nekretnine
Porezna reforma predviđa smanjenje opće porezne stope na dobit od 20 posto na 18 posto za krupni kapital i 12 posto za sitni kapital. To bi trebalo osigurati njihovu konkurentnost na sve kompetitivnijem tržištu, ali realnije je da se ovim smanjenjem osiguravaju sredstva što će završiti na nekom bankovnom računu ili u najboljem slučaju tek pomoći nekim sitnim poduzetnicima da se održe iznad granice stečaja. Radi se o premalim promjenama da bi imalo nekakvog utjecaja na redovito poslovanje poduzeća. To je uostalom bila praksa dosada kada je niža stopa poreza stimulirala vlasnike poduzeća da izbjegnu plaćanje puno više stope poreza na dohodak (40 posto), ili da preko poduzeća ulažu u nekretnine i pokretnine samo da izbjegnu više porezne stope.
Kao da to nije dovoljno, povećava se i porezno priznati rashod na troškove reprezentacije do 50 posto njihovog iznosa, što će samo dodatno omogućiti da se dobit izvlači još izrazitijim unajmljivanjem automobila, jahti, aviona ili kuća za odmor. Neobično je da se istovremeno se ukidaju porezne olakšice na reinvestiranu dobit. Čak i ako je njihovo korištenje zahtijevalo kompliciranu proceduru, ostaje nejasno zašto se taj moment nije pojednostavio i ostavio kao opcija.
Svi ti dobici ostvareni na rezanju progresivnih poreza nadoknađuju se jačanjem regresivnih poreza, tj. onih poreza što teže pogađaju siromašnije prije svega novim opterećenjima u sustavu poreza na dodanu vrijednost, a onda i najavom uvođenja poreza na nekretnine. Tu jasnije dolaze do izražaja superhikovski elementi reforme jer dok su za one s najnižim dohocima dobici u okviru poreza na dohodak mali ili zanemarivi, gubici zbog viših cijena potrošačkih roba mogli bi biti puno izgledniji. Reforma predviđa ukidanje najniže stope PDV-a od 5 posto na kruh, mlijeko, lijekove ili knjige i njihovo podizanje na 13 posto, kao i rast porezne stope PDV-a od 13 posto u ugostiteljstvu i na šećerne proizvode na 25 posto. PDV bi se 25 posto na 13 posto na inpute u poljoprivredi, cijenu električne energije, odvoz smeća, dječje sjedalice u automobilima i isporuku ljesova i urni.
Svojevrsni krug života tako bi se zatvorio na toj nižoj poreznoj stopi, ali najveće koalicijske prijepore i dalje izaziva rast PDV-a u ugostiteljstvu. No generalno gledajući kumulativni efekti promjena u sustavu PDV-a vjerojatno će biti negativni za većinu potrošača.
U ovakvoj sveopćoj reformi uspjelo se ugurati se i porez na nekretnine. Dok je Linić svojedobno radio sveobuhvatan plan uvođenja i naplaćivanja ovog poreza, nailazio je na zamjetan otpor. S druge strane, Marić ga je odlučio progurati na mala vrata izjednačavanjem u prvoj fazi s komunalnom naknadom, a kasnije standardnim obračunavanjem po tržišnoj vrijednosti nekretnine. Porez na nekretnine u ekonomskim udžbenicima se tretira kao najregresivniji porez, koji naročito pogađa penzionere, jer iznos poreza na nekretninu može biti u razini i godišnje penzije. Nije se naodmet sjetiti svojedobno odvratne medijske hajke Jutarnjeg lista na penzionere koji su vlasnici stanova u centru Zagreba, predbacujući im da zašto ne prodaju stanove i odu živjeti negdje na periferiju. Porez na nekretnine je upravo metoda da se sada tako nešto i ostvari.
Neoliberalna fantazija trickle-down efekta
Cjelokupna porezna reforma prožeta je unutarnjim restrukturiranjem poreznog sustava s ciljem manjeg opterećenja na poslovanje poduzeća, a teret poreznih manjkova prebačen je na ostatak stanovništva kroz više poreze na potrošnju i oporezivanje takozvanog mrtvog kapitala. U političkom smislu to je standardni klasni napad na radnike što teorijski počiva na mitu efekta curenja prema dolje (tzv. trickle-down effect).
Upravo o tome govori Sandra Švaljek kada se nada da će se efekti porezne reforme preliti na rast ekonomije i zapošljavanja, o tome govori Velimir Šonje kada zabrinuto tvrdi da izmjene nisu dovoljno duboke i da se neće dogoditi očekivani rast investicija i kapilarni dotok u svim smjerovima, upravo tako percipiraju pravednost predstavnici gospodarske komore i udruge kapitalista, a krajnje vulgarno i bolno iskreno izražava i ministar financija kada nemoćno preklinje privatni biznis da manje poreze ne posprema sebi nego proslijedi radnicima.
Mit o prelijevanju novca iz džepova bogatih u ruke siromašnih fantazija je kojom se nadahnjuju sve ikada proklamirane tržišne reforme poreznog sustava. U toj mitskoj fabuli, herojski pojedinac oslobođen direktnog javnog nameta višak stvorenih plodova pravedno će podijeliti s drugima, bez da mu ikada padne napamet pospremiti višak na nekakav offshore račun ili utrošiti na neko luksuzno dobro.
Naravno da ova prozirna ideološka maska nema nikakvog dodira s ekonomskom realnošću koncentracije ogromnog bogatstva u rukama nekolicine bez da se odvija bilo kakav efekt prelijevanja, ali to ionako nikada nije bila prepreka da se mit i dalje širi. Nije ni čudo da je omotan debelim slojem teorijskog cinizma i ideologijom menadžerske stručnosti, jer nema te ekonomske odluke iza koje ne leži nečiji klasni interes i ideološki sadržaj.