U sarajevskoj “zgradi prijateljstva između Grčke i Bosne i Hercegovine” – poznatijoj po svom predratnom imenu “zgrada Izvršnog vijeća” – Centralna izborna komisija jučer je novoizabranim načelnicima općina podijelila certifikate kojima im potvrđuje funkcije. Ova ceremonija, kojom je formalno završen proces lokalnih izbora u BiH, teško da bi privukla veću pažnju javnosti da nije uključivala dolazak u Sarajevo Fikreta Abdića “Babe”, novoizabranog načelnika općine Velika Kladuša, i bojkot od strane načelnika susjednih općina koji su prosvjedovali protiv Abdićevog prisustva. Dan je tako obilježila zaoštrena retorika i gužvanje kamermana koji su htjeli uhvatiti senzaciju, a sve to zbog načelnika jedne male općine na rubu zemlje i čovjeka na pragu svoje osamdesete godine.
Naravno, Abdić nije tek jedan od načelnika. U maloj općini kojom opet vlada još uvijek ima status “babe”, što je potvrdio i uvjerljivom pobjedom na posljednjim izborima. Njegova karijera započela je ranih 1970-ih kada je kao mladi diplomirani agronom porijeklom iz obližnjeg sela postao direktor Agrokomerca, prehrambenog poduzeća koje će kroz narednih 20 godina postati jedna od najvećih jugoslavenskih firmi u ovom sektoru. Uspon firme i kraja koji je ranije bio jedan od najsiromašnijih u bivšoj federaciji, znatno su doprinijeli razvoju Abdićeve karizme. Njegovo upravljanje uključivalo je kombinaciju agresivnih poslovnih metoda te zloupotrebu snažne potpore koju su poduzeća mogla uživati od države. Sve je kulminiralo poznatom aferom 1987. godine zbog koje je Abdić završio u pritvoru.
Vječni povratci
Služenje zatvorske kazne zbog pronevjere javnog novca nije ugrozilo njegovu karizmu, dapače. Uoči prvih višestranačkih izbora u BiH, Abdić dobiva više ponuda da se politički aktivira, a naposljetku prihvaća onu Alije Izetbegovića i njegove Stranke demokratske akcije. Na tim se izborima Abdić pokazuje kao uvjerljivo najpopularniji kandidat za predsjedništvo i dobiva više glasova od Izetbegovića kojem naposljetku ipak prepušta predsjedničko mjesto i nakratko naizgled nestaje iz političkog života. No u septembru 1993. godine ponovno se aktivira kao samoproglašeni šef Autonomne Pokrajine, a kasnije i Republike Zapadne Bosne, mikrodržave koja je uglavnom obuhvaćala samo malenu kladušku općinu i – kombinat Agrokomerc. Povijest te “države” obilježio je progon političkih protivnika te uska suradnja s Hrvatskom i Srbijom, odnosno njihovih paradržavama u BiH.
U sljedeće dvije godine, Abdić je dvaput gubio kontrolu nad Kladušom, bježeći prvi puta na teritorij “Republike Srpske Krajine”, a drugi puta Republike Hrvatske, vodeći u oba slučaja sa sobom nekoliko desetaka tisuća lojalnih izbjeglica. Njegovu uspješnu poslijeratnu poslovnu karijeru u Hrvatskoj prekinulo je suđenje za ratne zločine kojim je 2002. godine osuđen na 15 godina zatvora. Odležao je dvije trećine kazne u Puli gdje se na njegovom oslobađanju pojavilo više tisuća pristalica. S obzirom na dramatičnu karijeru, mnoge je iznenadio ne samo interes 77-godišnjeg Abdića da se vrati politici i upravljanju Kladušom, već i činjenica da on i dalje uživo veliku popularnost u svojem kraju. No unatoč svim preokretima, njegova se putanja naposljetku ne razlikuje osobito od one većine uspješnih tranzicijskih političara bivše Jugoslavije.
Na neki način “Babo” je zapravo prototip postjugoslavenskog “državnika”. Svi su oni, na ovaj ili onaj način, zloupotrebljavali i dalje zloupotrebljavaju golemu imovinu i infrastrukturu koju je ostavila bivša država da bi je komadali i razdjeljivali utvrđujući svoju poziciju lokalnog “babe”. Njegovo je kratkotrajno predsjednikovanje “Zapadnom Bosnom” u suštini saželo priču o svakoj od malih državica i paradržavica nastalih na razvalinama Jugoslavije, a njegov povratak na vlast ilustracija je naše opće nesposobnosti da se riješimo “baba” koji nas, nakon rata, nastavljaju voditi prema još većoj bijedi.