Dogodilo se nezamislivo, barem prema anketama i parametrima liberalnog političkog bon-tona: Donald Trump je postao predsjednik SAD-a. Dolazak rasističkog i mizoginog klauna milijardera na najmoćniju političku poziciju na svijetu mahom je predstavljen kao signal kraja epohe, kako god da se ta epoha određivala. Prvotne reakcije, od “anonimnih” tržišta do prominentnih komentatora, u izboru Trumpa su prepoznale šok od kojeg će se svijet teško oporaviti. Dvije su enigme preplavile javni prostor: kako se to uopće dogodilo i koliko će nam avanturizma Trumpovo predsjedništvo priuštiti?
Slično kao i u slučaju Brexita, Trumpov je uspjeh popraćen neobičnim povratkom klasne analize u mejnstrim okvire. Neka vrsta “vulgarnog marksizma” postala je u priličnoj mjeri analitičko pribježište svjetskog i domaćeg komentarijata. Priča glasi otprilike ovako: Trumpovu pobjedu, kao i Brexit, osigurala je bijela radnička klasa, “žrtva globalizacije” koja se pobunila protiv establišmenta (i migranata). Iako nema sumnje da su devastirana i opustošena bivša industrijska područja relevantan i utjecajan društveni i politički fenomen, jednostavna klasna mehanika teško može sama iznijeti teret objašnjenja cijelog procesa.
Pobuna radničke klase?
Prema izlaznim anketama koje je proveo CNN i koje treba uzeti s određenom dozom rezerve, Hillary Clinton je osvojila više glasova među siromašnijim stanovništvom. Također, u državama Srednjeg Zapada koje bi trebale biti oličenje podrške zaboravljene bijele radničke klase Donaldu Trumpu, broj glasova koji mu je pripao gotovo je identičan broju koji je osvojio republikanski kandidat Romney na prošlim izborima i tada izgubio u tim državama od Obame. Ono što se promijenilo je drastično manji broj glasova za demokratskog kandidata. Premda je relevantnu ulogu u Trumpovu uspjehu igrala karta novopronađenog glasnogovornika onih zaboravljenih, čini se da je barem jednako utjecajna bila i posvemašnja apatija: krajnje nepovjerenje u demokratsku kandidatkinju, kao i prilično niska sveopća izlaznost.
Ne radi se ovdje o otpisivanju ekonomske dimenzije u glasačkim preferencama, naprotiv, već o potrebi da ju se postavi u kompleksniji okvir. Naime, prema nekim drugim izlaznim anketama, onima Reutersa, većina glasača je upravo ekonomsku dimenziju opisala kao presudnu, istaknuvši nejednakost i društvenu polarizaciju kao ključne aspekte. Predstoji još puno istraživanja i analiza da bi se dobila koherentnija slika, ali elektoralna klasna dinamika je vjerojatno puno kompleksnija od one koju zapravo sam Trump promovira namećući priču da se borbom protiv trgovinskih sporazuma bori za obespravljene radničke obitelji. Ponavljamo, taj aspekt nije irelevantan, ali teško da u tim okvirima možemo govoriti o bilo kakvom koherentnom klasnom subjektu. Analize koje motivaciju podrške Trumpu odozdo nastoje locirati u sjecišta (zamišljenih) interesa sitne buržoazije, ruralne sirotinje i radničke klase, čine se, barem inicijalno, kao produktivnija ulazna točka.
Kraj hegemonije?
Dok će se sastavnice Trumpova uspjeha još dugo istraživati i analizirati, razlozi neuspjeha protukandidatkinje čine se nešto razvidnijim. Političarka najpoznatija po brutalnoj vanjskoj politici i bliskošću s Wall Streetom nije na raspolaganju imala nikakve mobilizacijske kapacitete osim širenja straha od Trumpa. No, kako svjedočimo već godinama diljem svijeta, liberalna politika borbe protiv radikalnije desnice zasnovana na srednjoklasnim strahovima, osuđena je na neuspjeh. Možda se dometi njene taktike najbolje očituju u tome što je Trump osvojio više glasova bijelih žena (i tek nešto manje od žena ukupno) i gotovo trećinu glasova hispanoamerikanaca. Također, ti podaci nam govore da se Trumpov uspjeh ne može svesti na rasizam i seksizam, što bi liberalni komentarijat volio više nego išta. Dodajmo i da se polovica njegovih birača protivi masovnim deportacijama koje je u kampanji zagovarao.
Zasigurno da svaka pojedina zemlja iziskuje posebnu analizu zbog specifičnosti političkih tradicija i institucionalnih odnosa, ali trend je vrlo primjetan: vladajuća klasa više ne može ponuditi onaj tip hegemonije koji je baštinila od Drugog svjetskog rata naovamo. S obzirom na to da upravljanje kriznom ekonomijom iziskuje politike poput mjera štednji i sličnih oblika institucionalnog prilagođavanja obnovi profitnih stopa nauštrb životnog standarda, liberalna demokracija i njene procedure teško da više mogu predstavljati ključan ideološki cement i jamac stabilnosti. Simptomi tog procesa množe se diljem svijeta. Manifestiraju li se oni kao podrška radikalnoj desnici koja navodno govori u ime naroda i prisvaja si auru autentičnosti u kontekstu parlamentarne sterilnosti ili kao opća apatija, varira od države do države.
Politička formula koju desnica nudi, a promovirali su je u reakcijama na Trumpovu pobjedu i ovdašnji desničari poput generala u dijaspori Željka Glasnovića i bivšeg ministra okoliša i kolumnista Feral Tribunea Ive Banca, sastoji se u prepoznavanju šifre za navodnu koaliciju manjina i elite: politička korektnost. Trik se sastoji u tome da se: a) profesionalizacija skrbi za manjine i njeno odstranjivanje iz klasne dinamike predstavi kao zavjera protiv većinskog identiteta b) prešuti centralna politička korektnost postsocijalističkog svijeta: pristojna šutnja o kapitalizmu. Rješenje trika jedino može biti inkluzivna i solidarna klasna politika.