Rezultate protekle istočnoeuropske izborne nedjelje zapadni su medijski komentatori jednoglasno dočekali s konsternacijom. Naime, na istovremenim predsjedničkim izborima u Moldaviji i Bugarskoj, obavještavaju nas mediji, pobijedili su takozvani proruski kandidati. Nakon iznenađujuće pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, europski su jastrebovi podigli alarm i počeli spekulirati o skorom “osvajanju Europe” koje će provesti Vladimir Putin. Pažljivim promatranjem karte Europe i razmještanjem figura na njoj ustanovili su kako je “Putin postigao važnu pobjedu”, a pojedini nisu propustili komentirati ni kako je “ironično” da se ruski predsjednik uspio “okoristiti demokracijom”.
Ukratko, u ovim nužno kratkim rezimeima, kakvi su jedini prihvatljivi za bavljenje istočnoeuropskim zemljama, navodni veliki sukob Istoka i Zapada bio je jedini ulog ovih izbora, baš poput onih parlamentarnih nedavno održanih u Crnoj Gori. Pritom entuzijazam za praćenje “velike geopolitičke igre” nisu mogle ugroziti čak ni elementarne činjenice, poput npr. one da su funkcije predsjednika u Moldaviji i Bugarskoj sasvim simbolične i da ne omogućuju nikakav poseban utjecaj na vanjsku politiku, a najmanje nekakve radikalne “zaokrete prema Rusiji”. Manje neočekivano, “analize” izbornih rezultata također su propustile spomenuti da su dvije zemlje izrazito pogođene rusko-europskim uzajamnim sankcijama zbog kojih su im stradali cijeli sektori poljoprivrede.
Osim toga, optužba za “proruski sentiment” postala je standardna denuncijacija kojom, u svojevrsnom lovu na vještice, vladajući nastoje iz političke utakmice isključiti svoje konkurente, uz pomoć zapadne diplomacije i medijskog aparata – i to uglavnom uspješno. Zemlje koje se vole prikazivati kao zaštitnice demokracije spremno su poklonile svoju reputaciju ljudima poput Mila Đukanovića ili moldavskog tajkuna Vladimira Plahotniuca. Cijena koju za to plaćaju nije samo povremeni “poraz od Putina”, već i potpora koju taj “neprijatelj” doista ostvaruje rastom antisistemskog raspoloženja. U velikoj mjeri, Putinova se popularnost temelji upravo na činjenici da je najčešće prozivani “zapadni neprijatelj”.