U gradu koji s užom okolicom broji tek oko dvadeset i pet tisuća stanovnika pravilo je da “svi sve znaju”, a ipak na jednostavan upit koja poduzeća u Sinju još uvijek rade mnogi Cetinjani neće znati odgovor. Tek će se oni najuporniji nakon dugog promišljanja sjetiti tvornice namještaja Naprijed, ujedno i jedinog pogona koji je preživio sve tranzicijske potrese, pa i danas radi iako upošljava svega sedamdesetak radnika. Propast tekstilnog diva Dalmatinke, triljske tvornice za preradu plastike Cetinka i ostalih pogona koji su zapošljavali po nekoliko tisuća radnika, ali i potpomagali cjelokupni razvoj kraja financiranjem izgradnje stanova, škola ili komunalne infrastrukture, naglo je dovela do stvaranja čitave vojske nezaposlenih i gurnula nekad razvijeni industrijski centar Dalmatinske zagore na sam rub siromaštva. U posljednjih pet godina, nezaposlenost je porasla za čak 90%, a prema najnovijim statistikama sinjske burze rada dosegla je brojku od pet tisuća ljudi, što je jedan od najvećih prosjeka u Splitsko-dalmatinskoj županiji. U gradu u kojem je proizvodni sektor odavno devastiran, najveći broj radnika zaposlen je u ugostiteljskim i uslužnim djelatnostima, a od ostalih djelatnosti uspio se održati tek manji broj obrta ili sitnih građevinskih firmi koje kriza još uvijek nije pokosila.
Lokalnim i državnim političarima su, kako je to već običaj, puna usta priča o gospodarskoj revitalizaciji kraja, ali po tom pitanju već godinama nema baš nikakvog pomaka. Iako se stagnacija obično tumači kao posljedica nesposobnosti ili bezidejnosti lokalnih čelnika, krivca za tešku situaciju Cetinskog kraja treba prije svega tražiti u sustavnoj politici države koja je ne trepnuvši okom odlučila svoje ključne industrije prepustiti tržišnoj stihiji i privatnim spasiteljima koji su zauzvrat munjevitom brzinom uspjeli upropastiti kompletnu infrastrukturu, resurse i stručne kadrove što su se desetljećima stvarali u sinjskim tvornicama i hranili čitav kraj.
Dosad jedini veći pokušaj otvaranja radnih mjesta ili, kako ga gradske vlasti nazivaju – “kapitalni projekt” za ostvarivanje gospodarskog razvoja – bila je izgradnja poduzetničke zone Kukuzovac u kojoj su država i grad osigurali niz povlastica poput financiranja infrastrukture, smanjenih komunalnih naknada itd. u nadi da će u grad privući potencijalne investitore. Nakon uloženih šezdesetak milijuna kuna gospodarska zona nije zaživjela, pa u njoj danas radi samo sedam firmi i 130 radnika od kojih je dobar dio jednostavno premješten iz drugih postrojenja na sinjsko područje. Umjesto da se promatra samo kao lokalni neuspjeh, Kukuzovac se može gledati i kao jedan u nizu primjera kojima se jasno pokazalo kako kontinuirana državna politika odricanja od odgovornosti za planiranje i upravljanje vlastitom privredom i uzdanja u interes privatnog kapitala da revitalizira sredine osiromašene u tranziciji naprosto ne daje rezultate.
Jednako štetni procesi kakve je Sinj proživio deindustrijalizacijom kraja trenutno se odvijaju u sferi javnih usluga koje se kao posljedica dugogodišnjeg demontiranja socijalne države sve više komodificiraju. Grad je tako još 2005. godine doživio privatizaciju gradskog autoprijevoza čija je glavna funkcija bila održavanje prometne povezanosti razgranatog kraja koji inače ima status brdsko-planinskog područja. Vodeći se logikom ustroja javnih usluga po načelu tržišne efikasnosti, država se zbog nagomilanih dugova odlučila riješiti sinjskog autoprijevoza pa je tako za tzv. “stateškog partnera” odabrala tvrtku Promet Makarska koja je preuzela obvezu da zapušteno poduzeće dokapitalizira novim voznim parkom. No kako to već biva, od investiranja u prijevoz nije bilo ništa, a novopečeni prijevoznik je, sudeći prema medijskim napisima, veću zaradu vidio u izvlačenju novca iz tvrtke, pa se cijeli podvig pretvorio u tipičnu trakavicu koja će se vjerojatno godinama razvlačiti po sudovima, premda je već sad jasno da je načinjena šteta nepovratna. Nedugo nakon dolaska Prometa Makarska, po istom načelu profitabilnosti smanjene su ili potpuno ukinute tzv. “nerentabilne linije” koje su prometno povezivale okolna sela, što je dovelo do uništavanja osnove funkcije gradskog prijevoza i sve veće izoliranosti dijela stanovništva okolnih krajeva koje se danas najviše osjeti u problemima organizacije školskog prijevoza ili dolaska do zdravstvene skrbi u gradu.
Kao ni drugdje, tržišni mehanizmi nisu zaobišli zdravstveni sustav, samo što su zbog laboratorijskih uvjeta malog kraja njihove posljedice puno opipljivije. One su možda najvidljivije na primjeru provedene tihe privatizacije primarnih zdravstvenih usluga po modelu koncesija kojim je država jednom dijelu liječnika opće medicine dala ordinacije u zakup, na njih prebacila troškove infrastrukture, medicinske opreme i počela ih plaćati po efikasnosti, odnosno broju pacijenata. Dio sinjskih liječnika koji danas radi po tom modelu već neko vrijeme nije financijski u stanju nabavljati novu opremu, a kao čest problem javlja se i prebukiranost ordinacija koja je zbog propisanog visokog broja pacijenata liječnicima nužna da se održe. Opetovane reforme i rezovi u zdravstvu rezultirali su time da sinjskom Domu zdravlja zbog neulaganja u stručne kadrove i opremu neprestano prijeti ukidanje stacionara i rodilišta koji su po novoj logici menadžmenta u zdravstvu već odavno otpisani kao neisplativi. I dok se debate oko opstanka zdravstvenih usluga, ne samo u Sinju već i drugim krajevima Hrvatske, obično vode s obzirom na dominantni kriterij isplativosti i efikasnosti zdravstvenog sustava, istovremeno se malo čuju glasovi onih koji upozoravaju da takav sustav ugrožava sveukupnu dostupnost i temeljno pravo na zdravstvenu skrb, pogotovo za stanovnike udaljenih krajeva. Unatoč čestim prosvjedima u cijeloj županiji, malo je vjerojatno da će država, koja je krenula u pohod reorganizacije i centralizacije sustava zdravstvene zaštite, povećati ulaganja u manje gradove, pa je izgledno da će Cetinjani u budućnosti sve veći broj zdravstvenih usluga morati obavljati u Splitu, što za stanovnike okolnih sela poput Vrlike i Hrvaca koji su od Splita udaljeni preko 70 kilometara predstavlja popriličan problem.
Ekonomski i socijalni problemi grada godinama se gomilaju zbog čega se Sinj u javnosti često predstavlja kao samorazumljiv grad-slučaj. Unatoč sporadičnim točkama otpora poput onih protiv privatizacije autoprijevoza ili zatvaranja rodilišta, zasad ne postoji organizirana politička snaga koja bi sustavno artikulirala ekonomske i socijalne probleme. Uostalom, problemi koje Cetinjani itekako osjećaju i na njih reagiraju, zbog dugotrajne se hegemonije desnih političkih snaga opetovano tumače kroz istu jalovu prizmu izdaje državotvornih obećanja devedesetih (tzv. parola “nismo se za ovo borili”), ali se i dalje ne povezuju s onom istom manipularskom politikom koja je izvršila kompletnu privatizaciju nekadašnjeg društvenog vlasništva i dovela do deindustrijalizacije grada.
Da sve ne bude tako crno, u posljednje vrijeme u gradu se javljaju kulturne inicijative mladih, u prvom redu Sinjskog kulturnog urbanog pokreta i Sinjske umjetničke komune, koje su počele otvarati važna društvena pitanja poput problema dostupnih javnih prostora, značaja nekadašnjih industrija za povijest i razvoj grada ili uloge žena u tim industrijama. Iako se one zasad eksplicitno ne bave politikom grada, u trenutnom odnosu snaga po svoj prilici predstavljaju najbolju šansu da se u gradu konačno otvori prostor za raspravu o gorućim društvenim problemima. Pogotovo zato što to zasigurno ne možemo očekivati od nacionalističkih političkih elita koji grad prigodničarski instrumentaliziraju za svoje agende ili liberalnih struja koje ne rade ništa manju štetu kad jašu na tom diskursu samo da bi grad stereotipno prikazali kao besprizornu sredinu nazadnih svjetonazora.