Danas, u utorak 22. novembra 2016. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, uz sumnje u nepravilnosti, odvijaju se izbori za studentske predstavnike u legalno tijelo studentskog predstavništva – Studentski zbor – usprkos tome što posljednje predstavništvo nije razriješeno na legalan način, već nelegalnom odlukom pri upravi Sveučilišta u Zagrebu, umjesto na samom Fakultetu.
Ovaj primjer, kao i jučerašnja, Prva izvanredna sjednica Vijeća Filozofskog fakulteta, tek su jedna od mogućih kulminacija i manifestacija problema u sustavno zanemarivanoj akademskoj zajednici. No, premda zaista znatno većih problema ima na svim ostalim fakultetima, primjerice, kupoprodaja ispita na prirodnim fakultetima, nepotizam na Agronomskom, ili korupcija na Ekonomskom fakultetu, ono što razlikuje Filozofski fakultet u Zagrebu duga je tradicija političke aktivnosti i razvijeni mehanizmi unutarfakultetske demokratske borbe za pristojno i dostojno funkcioniranje institucije.
Značenje društveno-humanističkih znanosti
To ne čudi, s obzirom na to da je ovaj fakultet oaza kritičke misli i obrazovanja studenata za aktivno sudjelovanje u javnom životu društva, obrazovno-odgojne perspektive sustavno zatirane na drugim institucijama, logikom prilagodbe obrazovanja potrebama tržišta, što podrazumijeva da su studenti tek konzumenti točno definirane intelektualne i obrazovne usluge. Po ovoj logici, zadaća fakulteta nije odgajanje studenata s obzirom na potrebe razvoja društva i maksimalnog ostvarenja vlastitih potencijala, a na korist čitave zajednice, već ispostava točno određenih tehničkih vještina i praktičnih znanja poznatih kao “ishodi učenja”. Sve što je preapstraktno da bi bilo jednostavno klasificirano i sve što ne čini izravnu poveznicu s eventualnom kratkoročnom i osobnom zaradom, pojednostavljuje se, parcijalizira ili jednostavno izostavlja iz ishoda učenja, pa na taj način ispada i iz onoga što očekivana obrazovna usluga treba omogućavati.
Primarni predmet istraživanja većine smjerova na ovom fakultetu čine upravo apstraktne kategorije vezane uz društvo i fenomene različite prirode koji iz njega proizlaze. Društveno politički aktivizam, u Hrvatskoj gotovo izoliran na ovom fakultetu, postoji na srodnim društveno-humanističkim fakultetima u svim svjetskim zemljama. Filozofski u kontekstu globalnog otpora komercijalizaciji obrazovanja ne čini nikakvu iznimku. Najpoznatiji slični primjer možda je kalifornijski Berkeley, javno sveučilište u Sjedinjenim Američkim Državama, poznat po borbi za slobodu govora, antirasističkim skupovima i antiratnim prosvjedima, ili slična britanska koja su istupala protiv ukidanja džeparaca i povećanja školarina, pa i skandinavska koja se bore protiv naplate školarina stranim studentima. Svima je zajedničko rano prepoznavanje dugoročno društveno štetnih procesa i javno govorenje protiv njih.
U skladu s tim, otpor profesora, studenata, članova vijeća i bivših dekana, koji već godinu dana traje na ovoj društveno humanističkoj instituciji dosljedan je i očekivan oblik borbe za autonomni i intelektualni kritički prostor. Ono za što se ovaj dio akademske zajednice zalaže na sistemskoj razini, provodi se u praksi i u “vlastitom dvorištu”.
Decenijska odgovornost konzervativaca
Bilo bi pogrešno događaje na “Crvenom fakultetu” svesti tek na interne konflikte konzervativaca i progresivaca koji se bore za međusobnu prevagu. Ova kriza upravljanja Filozofskim fakultetom rezultat je višedecenijske nebrige za etičke i pravne nepravilnosti u radu, usmjeravanju i stvaranju akademske zajednice. Ona izvire iz političko-materijalnih kontradikcija desno orijentirane klike koja promoviranjem konzervativnih vrijednosti nastoji pročistiti nehrvatske “devijacije” i prikriti vlastite materijalne interese koje više-manje neometano realiziraju proteklih dvadesetak godina: od osnivanja Hrvatskih studija, fakulteta čija diploma vrijedi samo i jedino u Hrvatskoj (učinivši tako sve studente ovog studija studentima drugog reda, nezapošljivima u odnosu na osobe s diplomom Sveučilišta u Zagrebu) preko sumnjive rektorove uloge u realizaciji projekta digitalizacije Vjesnikove arhive (još neprovedene), do čiste sabotaže obrazovnog procesa koji i ovako nije rezultirao ničim dobrim za studente, ali je zahvaljujući promoviranju vlastitih materijalnih interesa konzervativaca pod “studentske interese” dovela do potpunog urušavanja nekih odsjeka na Fakultetu, a time i same struke.
Ovi konzervativci, ne tako davno žestoki protivnici procesa integracije sveučilišnih sastavnica danas ilegalno provode upravo ono čega su se donedavno bojali. Sve odluke koje su naime oktroirali Filozofskom proteklih godinu dana bile bi savršeno legalne da je Sveučilište integrirano onda kada se isto planiralo. S druge strane, upravo te iste radnje, najbolji su primjer zašto Filozofski fakultet nikad ne bi trebao pristati na integraciju Sveučilišta, pod cijenu njegova raspada. Jedino kao samostalna jedinica, ovaj fakultet okružen hegemonijom “usklađivanja obrazovanja s tržištem rada” može, čini se, preživjeti kao oaza kritičkog znanja i odgajanja studenata za aktivno sudjelovanje u društvu. Tim je više smiješno poigravanje značenjem autonomije fakulteta i sveučilišta koje po potrebi, mijenjajući joj značenje, koriste kako konzervativci, tako i novi, a slabo upućeni ministar znanosti obrazovanja i sporta.
Premda se i pozitivni (kritička i odgojno-obrazovna funkcija) i negativni događaji (ilegalnosti rektorove klike) na Filozofskom fakultetu mogu pripisati autonomiji sveučilišta, treba imati na umu da negativni uglavnom proizlaze iz zloupotrebe vlastitog položaja i potpunog gubitka kompasa te svijesti o vlastitoj ulozi u akademskoj zajednici.