Srpski novinari izazvali su početkom tjedna blagi skandal svojim odlaskom sa skupa o krizi medija u Europi održanog u Beogradu 21. i 22. novembra u organizaciji South East Europe Media Foruma pod nazivom “Mediji u Evropi: Spremni za krizno izveštavanje?” na kojem je među ostalima gostovao i srpski premijer Aleksandar Vučić. Skup su napustili novinari Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), KRIK-a, BIRN-a, Centra za istraživačko novinarstvo iz Crne Gore i Magločistača iz Subotice, kao i još pojedini kolege, prenose gotovo svi mediji.
Revolt novinara prema Vučiću nimalo ne iznenađuje, dapače, ovaj bojkot došao je možda i nešto kasno, s obzirom na odmaklost procesa koji rezultiraju daljnjim gubitkom radnih mjesta, ozbiljnom fizičkom ugrozom istraživačkih novinara, a osiromašenjem svih skupa. Novinari u protestu nisu štedili Vučića podsjetivši kako se radi o čovjeku koji je bio ministar informisanja u “zločinačkoj Miloševićevoj vlasti” te kako je upravo on jedan od autora “drakonskog Zakona o informisanju” koji je “gasio medije u Srbiji i uništavao novinarske živote, a za njegovog mandata na mestu ministra informisanja ubijen je i novinar Slavko Ćuruvija”. Ovo je kazao Nedim Sejdinović, Predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV) koji je otkazao svoje prisustvovanje skupu nakon što je saznao da će njemu prisustvovati i premijer Vučić. Drugi novinari, proglasili su Vučića “provjerenim neprijateljem medijskih sloboda”, a jedina obrana koja je premijeru preostala bilo je da nakon svog izlaganja odgovara na pitanja samo stranih novinara.
Vučić se naknadno blagoglagoljivo pokušao obraniti kazavši kako je eto proveo reformu medija, napravio sve u svojoj moći da se novinari zbrinu i iznio niz drugih očekivanih općih mjesta. No, njegov spin u ovoj situaciji, svodi se na to da se od napada novinara ne brani kao političar, premijer i državnik, već lično, objašnjavajući kako je osobno doprinosio poboljšanju situacije. I u tome je najveći njegov krimen.
Skrivenih 60 milijuna eura
Srpski Savet za borbu protiv korupcije naime ima pune ruke posla istražujući mehanizme kojima država neprimjetno kanalizira financijska sredstva pojedinim i odabranim privatnim medijima. Kako piše Media Observatory, Savet koristi sve mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju kako bi prikupio informacije o kanaliziranju sredstava putem javnih institucija u privatne kompanije. Posebno su razrađeni, “suptilni i manje suptilni” mehanizmi usmjeravanja javnih sredstava u privatne medije putem sustava državnih oglasa. Na ovaj način država zapravo financira pojedine “kupljene” privatne medije koji potom pozitivno pišu o Vučićevoj stranci i vladi, a da cijeli financijski transfer javnosti ostaje potpuno zamagljen. Izvještaje na ovu temu Savet za borbu protiv korupcije provodi iz godine u godinu a posljednji kaže da su javne institucije pod različitim izgovorima na marketing u privatne medije u periodu od 2011. – 2014. kanalizirale oko 60,9 milijuna eura.
Pritom, usprkos Vučićevoj medijskoj reformi, krajnji vlasnici medija u Srbiji i dalje su nepoznati, brojni privatni mediji, primjerice Pink tv i Večernje novosti, dužne su državi ogromne količine poreza koje jednostavno nemaju namjeru podmiriti. Financiranje medija u Srbiji još uvijek je netransparentno, a to se ne odnosi samo na sredstva javnih oglašavanja, već je sporno i financiranje političkih kampanja.
Čak je i Savet za borbu protiv korupcije u svojim izvještajima zaključio kako je istraživačko novinarstvo i kritičko pisanje u Srbiji znatno otežano zbog netransparentnih financijskih mreža što sve podriva integritet medija. Zanimljivo je i da Savet upozorava na ono što u pravilu promiče zapadnim organizacijama koje djeluju u medijima na ovim prostorima, a to je da ovakvo netransparentno poslovanje utječe i na cenzuru i autocenzuru novinara i utječe na prikrivanje relevantnih društvenih i političkih informacija. Savet, koji jednostavno “prati novac”, čak eksplicitno upozorava da mediolozima, koji prate “slobodu govora” promiču detalji u umreženosti medijskih organizacija i političara, a Media Observatory upozorava da samo punim uvidom u mehanizme kanaliziranja financijskih sredstava možemo dobiti puni pregled u financiranje i funkcioniranje medija u Srbiji.
Korupcija u medijima: sistemski problem
Ne radi se pritom na ovom mjestu o iznimci, o kukolju u žitu, ističe Media Observatory, već se radi o zapadnom proizvodu izvezenom u post-socijalističke zemlje. Taj je model omogućio da korupcija u medijima postane sistemsko pitanje, uobičajen način funkcioniranja. Time se razvijaju “parazitski, klijentelistički, mahom privatni mediji koje štiti država”, dok nakon privatizacije imamo situaciju da upravo za te privatne kuće država i dalje čini najvažnijeg financijera, uz istovremeno ignoriranje javnih i neprofitnih glasila. Media Observatory također upozorava kako su imena pojedinih medija koji ovako funkcioniraju beznačajna, čime naglašavaju da se radi o sistemskom aspektu.
A, Aleksandar Vučić ne da nije učinio ništa, da riješi ove probleme, upravo suprotno, radi se o sustavu kojeg je sam kreirao, baš kao što je slično učinio i Nikola Gruevski u Makedoniji. No, Vučić je učinio i još nešto gore, dozvolio je telekomunikacijskim kompanijama da postanu vlasnicima medijskog sadržaja. Drugim riječima, zaboravite na kvalitetni i nepristrani obrazovni i informativni program, a pripremite se na niz novih reality showova i PR priopćenja.