Pristup zdravstvenoj zaštiti i uslugama u Bosni i Hercegovini ionako je prilično ograničen zahvaljujući poslovično kompliciranoj birokratskoj i administrativnoj strukturi. Da neće sve ostati samo na tome, jasno nam sugeriraju itekako zamjetni privatizacijski trendovi u sektoru, pogotovo u Kantonu Sarajevo. Pritom se radi o razrađenom poslovnom planu stranačkih i medicinskih elita.
U slojevima novih građevina nastalih posljednjih godina u svojevrsnom građevinskom bumu koji je zadesio Sarajevo, teško je ne primijetiti nekoliko privatnih poliklinika koje su se nasadile na centralnoj gradskoj transverzali. Prostorni je to signal da je privatni zdravstveni biznis propupao posljednjih godina u ovom gradu i Sarajevskom kantonu općenito, ali i državi. Paralelno, stanje u javnom zdravstvenom sistemu sve je lošije i sve češće puni medijske izvještaje: od slučajeva zatvaranja bolnica i još neobjašnjenih smrti novorođenčadi, preko ogromnih dugova pojedinih kantonalnih bolnica poput one u Zenici za čije se saniranje podižu i komercijalni krediti po sumnjivim procedurama do već uhodanih načina ophođenja pacijenta i liječnika po principima “plave kuverte”.
Pritom, sam sustav zdravstvene zaštite u BiH je toliko kompleksno organiziran da i bez ovih nabrojanih anomalija koje su vezane uz infrastrukturne i upravljačke probleme toliko tipične za institucije socijalne države u tranzicijskim zemljama, postaje nedostupan i neadekvatno prilagođen širim slojevima stanovništva i potrebama njihove zdravstvene zaštite.
Sustav bez solidarnosti
Naime, organiziranje i funkcioniranje zdravstvenog sustava BiH u nadležnosti je entiteta, odnosno Distrikta Brčko. Pritom centralna država niti ima ministarstvo zdravstva niti velikog udjela u kreiranju zdravstvenih politika. Stvar se dodatno komplicira u slučaju visoko decentralizirane Federacije BiH koja osim entitetskog Zavoda za zdravstveno osiguranje (koji nota bene ima jako sužene i neizravne ovlasti) ima deset županijskih/kantonalnih zavoda. Pa se tako zna dogoditi da bitan dio “usluga” zdravstvene zaštite ne možete dobiti ukoliko se nalazite u kantonu u kojem nije vaše stalno prebivalište, odnosno ukoliko niste u “nadležnosti” svog zavoda. Ili u situacijama u kojima županijski sustav ne može odgovoriti svojim infrastrukturnim kapacitetima na vaše zdravstvene potrebe.
Takve situacije se zakonski pokušalo riješiti još početkom dvijetisućitih osnivanjem federalnog Fonda solidarnosti koji propisuje set usluga zdravstvene zaštite na entitetskoj razini. No od propisivanja nadležnosti, financiranja i seta usluga Fonda solidarnosti stalno se upozorava na njegove manjkavosti i nedostatke. Na razini države cijela situacija se dodatno komplicira činjenicom da među entitetskim zdravstvenim sustavima nema skoro nikakve koordinacije. Vrlo plastično: stanovnik Istočne Hercegovine koja je dio Republike Srpske, za većinu “kompliciranijih” medicinskih zahvata morat će se javiti u banjalučku bolnicu koja se nalazi na drugom geografskom kraju države, a ne, što bi bilo logično, u Mostar, najbliži veći grad koji se nalazi u “susjednom” entitetu i koji ima dvije bolnice – sveučilišnu i kantonalnu – koje su opet podijeljene po nepisanim etničkim pravilima.
U tom kompleksnom birokratskom kontekstu, osiguravanje zdravstvene zaštite postaje svojevrstan luksuz koji si velika većina osiromašenog stanovništva ne može priuštiti. Sarajevski kanton, odnosno sam Grad Sarajevo je u takvom sustavu sa svojom zdravstvenom zaštitom čiju okosnicu čine Opća bolnica dr. Abdulah Nakaš i Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS), održavao određenu razinu pristojnosti i dostupnosti koja u ostacima države već duže vremena ne postoji. Do nedavno. Naime, još prošle godine, stanovništvo Sarajeva je iznenadio plan koji je kolao po medijima, a i onda došao na korak do svog ostvarenja, a predviđao je “gašenje” Opće bolnice koja se nalazi u sarajevskoj Općini Centar. Promptnom reakcijom uznemirenih građana te radnika ove sarajevske bolnice organiziranih kroz jak bolnički sindikat, plan o pripajanju Opće bolnice (a onda i njenom faktičkom gašenju) KCUS-u je spriječen, odnosno odgođen. Iza spomenutog plana krila se “koordinacija” bošnjačke političke i medicinske elite predvođene nekadašnjom šeficom Opće bolnice, a danas ravnateljicom KCUS-a Sebijom Izetbegović, inače suprugom bošnjačkog čelnika i predsjednika SDA-a, Bakira Izetbegovića.
Neuspjelo neprijateljsko preuzimanje
Sebija Izetbegović je, prema nalazima neovisnog sarajevskog portala Žurnal, postala svojevrsni mastermind iza privatizacije zdravstvenog sustava u Kantonu Sarajevo. Pritom je njena upravljačka ambicija rasla paralelno s njenim političkim jačanjem u SDA-a te interesnom premreženošću s privatnim zdravstvenim sektorom. Još za vrijeme njenog upravljanja Općom bolnicom u Sarajevu dogodila se djelomična privatizacija zgrade bolnice i dijela njenih usluga. Iako je Opća bolnica imala svoj Odjel za patologiju i dio kadra koji je upravo u periodu njenog dolaska na čelo bolnice završio specijalizaciju profesorica Izetbegović je odlučila ukinuti postojeći odjel i usluge patohistoloških analiza prebaciti na privatnu zdravstvenu ustanovu Moja klinika u vlasništvu njenog dugogodišnjeg prijatelja dr. Emira Talirevića koji je osim “autsorsinga” usluga javnoj zdravstvenoj ustanovi u najam dobio i dio prostora Opće bolnice koja se nalazi na “atraktivnoj” lokaciji u samom centru grada. Naravno, kako to obično biva u sličnim već naučenim scenarijima, cijena medicinskih usluga je naglo porasla, a to je bio tek prvi korak iza plana da se Opća bolnica potpuno ugasi, upravo zbog spomenutih “lokacijskih” karakteristika u novom građevinskom balonu od sapunice što je Sarajevo posljednjih godina postao.
Brzim karijernim usponom Sebija Izetbegović dolazi na čelo najveće bosansko-hercegovačke zdravstvene ustanove, KCUS-a, čime je plan o spajanju Opće bolnice došao u svoju završnu fazu. No Izetbegovićeva se u svojoj novoj instituciji suočila s velikim otporom zbog svojih upravljačkih metoda. Dio iskusnih liječnika je napustio KCUS, a otpor sindikata na svojem novom i starom radnom mjestu bio je prejak da bi se u tako zamišljenom brzom tempu ostvari plan o spajanju bolnica koji je zasad samo odgođen. Paralelno, Izetbegovićeva osim sa sindikatima, dolazi i u sukob s matičnom strukovnom organizacijom: Ljekarskom-liječničkom komorom Kantona Sarajevo. Ubrzo, veliki broj liječnika zaposlenika KCUS-a, sumnja se po instrukcijama svoje nadređene, odbija plaćati članarinu komori, a na proljeće se “uspijeva” i promijeniti vodstvo sindikata KCUS-a koje do tog trenutka bio najveća prepreka ostvarivanju potpune upravljačke moći Izetbegovićeve. Predsjedniku sindikata dr. Suadu Ružajcu koji je ustrajno u medijima ukazivao na sve propuste nove ravnateljice, kao i na njene klijentelističke veze, istekao je mandat, a sindikat polagano počinju preuzimati liječnici bliski profesorici Izetbegović. Potvrda potpunog ovladavanja tamošnjim sindikatom došla je prije par dana kada se sindikat u KCUS-u odbio pridružiti polusatnom štrajku upozorenja na stanje u zdravstvenom sustavu koji je pokrenut na federalnom nivou.
Odličan menadžer
Cijelo to vrijeme mediji pod uredničkom ingerencijom SDA-a perpetuiraju priču o profesorici Izetbegović kao “odličnom menadžeru” koji će uvesti reda u sarajevski bolnički sustav. Zbog tih svojih menadžerskih, a i obiteljskih zasluga, Izetbegovićeva dolazi na čelo stranačkog odbora za zdravstvo najveće bošnjačke stranke, odakle instruira nove planove koji bi ovaj put trebali zahvatiti čitav zdravstveni sustav u Sarajevskom kantonu. Prošli je tjedan na javnu raspravu kantonalna ministrica zdravstva Zilha Ademaj stavila tzv. reformu zdravstva kojom se kani potpuno reorganizirati i racionalizirati zdravstveni sustav u Kantonu Sarajevo. Reforma bi uključila potpuno privatizaciju stomatoloških usluga (dio njih se odvijao u klinikama pri Stomatološkom fakultetu), ukidanje nekih ustanova zaduženih za primarnu zdravstvenu zaštitu poput Studentske poliklinike, ukidanje specijaliziranih jedinica primarne zdravstvene zaštite i slično.
Svjetlana Nedimović, članica neformalne građanske organizacije “Jedan grad, jedna borba” u izjavi za naš portal zdravstvenu reformu tumači ovako: “Niko ne spori nužnost reforme, ali ovo nije reforma, ovo je reorganizacija da bi se, prvenstveno, ispraznili namjenski objekti, jer u ovoj fazi elita ide korak dalje. Uz to se kreće u puzajuću privatizaciju – npr. stomatološke usluge se privatizuju, a privatni zdravstveni sistemi uvode u sistem zdravstvene zaštite, što će natjerati javno zdravstvo na tržišnu utakmicu.” Nedimovićeva ovu reformu vidi kao logični i novi ciklus u privatizacijskom procesu koji je započeo preuzimanjem političkih institucija, nastavljen privatizacijom industrije, a sad došao u fazu preuzimanja infrastrukture i javnog sektora.
Plan reforme zdravstva u Sarajevu i sve ono što mu je prethodilo, već je viđen scenarij u zemljama tranzicije. Cijeli reformski proces je predstavljen kao nužan, vođen od strane “odličnih menadžera” i za konačni cilj ima racionalizaciju zdravstvenog sustava koja će u konačnici štetiti pacijentima. Metode su također provjerene – uništavanje svakog oblika institucionalnog otpora – sindikati su (jednim dijelom) preuzeti, liječnička komora isključena iz procesa konzultiranja oko novih reformskih zahvata, ostali su samo pacijenti. Bitna je razlika što se u Sarajevu ova reforma događa jednim ubrzanim tempom koji je zasad na noge digao studentsku populaciju, građane, a za nadati se i dio medicinskih radnika u samom sustavu koji nisu uspjeli pasti pod šapu vladajućih. Kako sama Svjetlana Nedimović ističe, tajming ove reforme nije slučajan. Sljedeća je godina razdoblje zatišja pred izbore u kojoj elite kane hvatati bolje startne pozicije pred opće izbore 2018. godine. Ako ćemo koristi paralele zadnje izborne godine koja je dovela do najvećeg socijalnog bunta u povijesti suvremene BiH, očekuje nas jako buran period u Sarajevu.