Posljednjih godina Albanija je došla u središte pažnje europske javnosti kao jedan od ključnih izvora hašiša i marihuane za zapadnoeuropska tržišta. Iako je pod snažnim pritiskom da ovu trgovinu zaustavi, država se čini se ne može izboriti s novim dilerima. Pogled na uzroke okretanja prema trgovini drogom otkriva neke od razloga za to.
Optužba da Albanija postaje “zemlja hašiša” jedna je od onih koje se u posljednje vrijeme najčešće upućuju aktualnoj vladi. Opozicija zajedno s tzv. civilnim društvom i dijelom sigurnosnih agencija susjednih zemalja učestalo ukazuje na ovaj društveni problem koji se sve više pretvara u ključnu političku temu. Prema tim optužbama, vlada sustavno i namjerno izbjegava obračunati se s problemom potrebnom žestinom i to iz političkih razloga. No kada je 2014. godine Socijalistička stranka (PS) došla na vlast doista je pokrenuta velika policijska operacija u selu Lazarat koje se smatra središtem trgovine drogom. To je selo posljednjih godina postalo zloglasno, a privuklo je i znatnu pažnju međunarodnih medija.
Za vrijeme vladavine Demokratske stranke (PD) od 2005. do 2013. godine, u Lazaratu su proizvedene ogromne količine hašiša, kasnije izvezene u zapadnoeuropske zemlje. Čini se kako je između PD-a i dilera u selu doista postojao određeni dogovor koji je omogućio demokratima da osvoje vlast u regiji Gjirokastër, ranijoj utvrdi socijalista. Tek je 2014. godine došlo do razbijanja ovog monopola Lazarata na kultivaciju i izvoz hašiša i to nakon velike akcije u kojoj je sudjelovalo 800 policajaca i koja je izazvala oružani sukob s dilerima. Unatoč velikom broju uhićenja do sad nije podignuta niti jedna optužnica za organizaciju ilegalne aktivnosti. Drugim riječima, oni koji se smatraju velikim bosovima nikada nisu kažnjeni.
Obnova trgovine
Nakon te akcije vlada PS-a dobila je brojne pohvale i međunarodnu podršku za svoje sudjelovanje u “ratu protiv droga” te zaustavljanje uzgoja i izvoza hašiša. No sada je izložena optužbama istih aktera da je potajno – izravno ili neizravno – pomogla ponovnom jačanju proizvodnje hašiša i to na višoj razini od one prije 2014. godine. Nekoliko medijskih izvještaja čini se potvrđuje tezu da se na nekim područjima proizvodnja hašiša proširila. Prešutna dozvola za proizvodnju u Lazaratu prije 2014. godine ujedno je značila da druga sela ne mogu ući u utrku za tu proizvodnju. Sada, nakon razbijanja ovog monopola, proizvodnja za izvoz se širi osobito u zabačenim planinskim selima.
Također je očito kako se ovo širenje proizvodnje događa uz pristanak lokalne policije koja navodno uzima najmanje 10% zarade, a neki zaposlenici sigurnosnih službi navodno su i vlasnici zemljišnih parcela koje obrađuju lokalni seljaci. Uhićenja se i dalje povremeno događaju, no pretpostavlja se da ona zahvaćaju samo one koji nisu dovoljno visoko u lancu distribucije da bi imali bolje veze s velikim dilerima i policijom. Trgovina drogom postaje vrlo važan dio albanske ekonomije, a promet se procjenjuje na četiri do pet milijardi eura mjesečno. Uz to, čini se da se i u ovom biznisu razvija svojevrsna klasna borba: većina uzgajivača su siromašni seljaci koji pokušavaju zaraditi proizvodnjom unutar obiteljskog gospodarstva, no upravo su oni najizloženiji represiji države.
Povratak zemlji
Kako bi se ekonomski i socijalno održali na životu, većina malih proizvođača natjerana je u neki oblik zavisnog odnosa prema lokalnoj policiji ili velikim dilerima koji imaju jake veze na stranim tržištima s uvoznicima hašiša u Europu, osobito u Italiju. Istodobno jačaju i sumnje u vezu vlade s ovom trgovinom. Upletenost korumpiranih visokih vladinih dužnosnika u biznis s hašišom nije ništa novo, no također se čini kako u vlasti postoji stav da toleriranje ovog tipa neformalne ekonomije ublažava posljedice dugotrajne ekonomske krize. Ova dimenzija cijele priče je još važnija zato što su posljedice neoliberalnog ekonomskog restrukturiranja osobito pogodile poljoprivrednu proizvodnju.
“Slobodna trgovina” omogućila je potpunu dominaciju uvoznih proizvoda na domaćem tržištu prehrambenih proizvoda. Sve ovo, zajedno s uništenjem infrastrukture na selu izgrađene u socijalizmu, potaknulo je proces napuštanja zemlje, osobito u naseljima u planinskim područjima. Velik broj stanovnika tih područja iselio je u Grčku i Italiju te veće gradove u Albaniji, poput Tirane. No početkom krize 2008. godine mnogi od njih su se zbog nedostatka posla morali vratiti u Albaniju (posebno iz Grčke). Slično se dogodilo s onima koji su bili na privremenom radu u Tirani čiji je građevinskih sektor početkom krize kolabirao. Iznenada je snažno pala potražnja za novim stambenim prostorom koju je do tada hranio priljev doznaka migrantskih radnika u Italiji i Grčkoj.
Konsolidacija biznisa
Velik dio tih radnika naposljetku je bio prisiljen vratiti se u svoja rodna sela od kojih su mnoga godinama bila praktički nenaseljena. Riječ je o vrlo vidljivoj demografskoj i ekonomskoj promjeni u Albaniji. Poljoprivrednom zemljištu koje je do sad bilo praktički bezvrijedno naglo raste cijena zbog potencijalnog korištenja za uzgoj hašiša. Za one koji su ostali bez ičega nije ostalo puno izbora osim uključivanja u ovu novu djelatnost i mnogi od njih sada nastoje brzo zarađeni novac od hašiša usmjeriti prema nekim legalnim aktivnostima koje bi im osigurale preživljavanje.
Ukratko, “hašišizacija” Albanije zapravo je simptom neoliberalnog kapitalizma u ovoj zemlji. On neprestano tjera one kojima su oduzete sve ekonomske mogućnosti i socijalna prava da traže nove metode preživljavanja. No ono što se čini ekonomskim uspjehom na kratki rok, dugoročno proizvodi katastrofalne rezultate. Aktualni proces državne kriminalizacije malih proizvođača i jačanja kriminalne buržoazije stoga predstavlja novi udarac za one koji su već više puta natjerani na uzmak. Istodobno, konsolidiranje novog saveza mafije, buržoazije i države ostavlja sve manje prostora za bilo kakav pravi socijalni otpor.