Sudeći prema počiniteljevom iskazu danom policiji nakon uhićenja, prije nepuna tri tjedna u Hrvatskoj se nakon dugo vremena dogodilo političko ubojstvo. U iskazu kasnije danom tužiteljstvu, optuženik je promijenio onaj prvotni i samim tim motivacija navedena u prvom iskazu neće biti uzeta u obzir u sudskom procesu. Međutim, bila je toliko uvjerljiva da ju je nemoguće zanemariti. Bez obzira na uvjerljivost, nitko osim Dragana Markovine u kolumni na Telegramu nije ubojstvo okarakterizirao političkim.
Možda je razlog tome što žrtva nije bila nikad obnašatelj političke funkcije ili poznata kao javna osoba, a možda je ulogu odigrao i opći rast nonšalancije prema desnom ekstremizmu, kao i “politička neozbiljnost” ubojice. Ipak, pored svih ovih faktora, čini se da je presudnu ulogu u zanemarivanju političke dimenzije ubojstva odigrala “ekonomska osveta” koju je ubojica u iskazu jasno naveo kao motiv. Zanimljivo je da se uobičajenom tretiranju ekonomskog aspekta, u ovom slučaju izrazito klasnog, kao ne-političkog pridružio i sam Markovina, zanemarujući ga u čitanju ubojstva iz perspektive širih društvenih procesa.
Motivacija iza ubojstva
Dakle, 11. studenog ove godine je Vlado Turudić, bivši član predsjedništva proustaške Autohtone hrvatske stranke prava (A-HSP), ubio u Nazorovoj ulici u Zagrebu umirovljenika Đorđija Burića. Jednostavno je došao na vrata i ispalio četiri hica u njega. Koja je bila poveznica između Turudića i “stare komunjare” kako ga u prvom iskazu naziva? Nisu se međusobno poznavali, ali je Turudićeva supruga radila kao čistačica u Burićevih. Burić je za vrijeme Jugoslavije bio direktor jedne od podružnica Končara, dok mu je sin danas vlasnik nekoliko firmi. Takav klasni status Burićevih motivirao je Turudićevu suprugu da im se obrati za pomoć.
Naime, prema Turudićevom iskazu, supruga je jednom prilikom zamolila Burića da upita svog sina postoji li mogućnost da u nekoj od svojih firmi pronađe radno mjesto za njenog nezaposlenog sina. Burić je odgovorio potvrdno i proslijedio upit sinu koji je bio spreman zaposliti mlađeg Turudića. No, zapošljavanje se izjalovilo jer je prilikom upita čistaćica kod Burićevih prešutjela važnu činjenicu: njen sin je gluhonijem. Turudić u iskazu navodi da je to bilo ono što je prelilo čašu i potaknulo ga na zločin. Također je iz iskaza vidljivo kako se bijes prema Buriću postepeno stvarao. Pored činjenice da su dobrostojeći, porijeklom Crnogorci, Turudića je nerviralo i to što Burić, prema onome što mu je ispričala supruga, vrlo rado gleda partizanske filmove na Klasik TV-u dok mu ona čisti kuću.
Ideološki okvir za četiri pucnja
Markovina je u pravu kada locira inspiraciju i “političku licencu” za ubojstvo u uzletu radikalnije desnice posljednjih nekoliko godina, no zanemarivanjem klasne dimenzije, bolno očite i u samom Turudićevom iskazu, teško da do kraja možemo razumjeti razloge tog uzleta, kao i rasprostranjenu političku popularnost tih ideja. Dakle, da ponovimo: lumpenproleter, član opskurne pravaške stranke najpoznatije po pokušajima postrojavanja “stranačke garde” na centralnom zagrebačkom trgu, ubio je bivšeg socijalističkog direktora, “crvenog buržuja” kojemu njegova supruga čisti kuću. Dok Turudić ima nezaposlenog gluhonijemog sina, a crnu uniformu stranačke garde sklapa po principu “nek’ svatko obuče nešto crno što ima doma”, Burićev sin je vlasnik nekoliko poduzeća.
Turudićev zločin se zapravo savršeno podudara s “klasnom teorijom” koju promovira hrvatska radikalna desnice. Kako nemaju političkog prostora da priznaju da je projekt samostalne Hrvatske doživio ekonomski i socijalni fijasko, a vjera im ne dopušta niti da barataju pojmom klase, “odlučili” su klasni antagonizam prevesti u poznati im jezik: Hrvatska zapravo još nije izašla iz Jugoslavije, svime upravljaju jugoslavenske elite (UDBA i kulturna inteligencija) i vrše teror nad običnim hrvatskim narodom. Političkoj uvjerljivosti pridonijelo im je parazitiranje na političkoj neuvjerljivosti SDP-a i liberalne inteligencije, stasale i klasno uznapredovale u jugoslavenskom periodu, koji su odagnali sve veze s radničkom klasom. Teško je za povjerovati da sav taj sklop desnog “klasnog” tumačenja ekonomske i političke stvarnosti, nije oblikovao i Turudićevo opravdanje ubojstva Đorđija Burića.
Koliko god ove desničarske teorije bile bizarne i bolno promašene uz minimalna poklapanja, one adresiraju određene društveno-ekonomske probleme koji tzv. liberalnoj ljevici uglavnom izmiču iz vidokruga. Time se niti opravdava njihova nesnosna i krajnje opasna politička retorika, niti se Turudića amnestira za zločin, već se samo želi naglasiti da se ne smije zanemariti klasna komponenta u cijeloj priči. Upravo klasnoj komponentni odozdo, ma koliko to neobično zvučalo, svoj uspjeh u priličnoj mjeri duguje i domaći povijesni revizionizam: revidiranje povijesti Drugog svjetskog rata i socijalističkog perioda služi prije svega revidiranju klasnog antagonizma danas. Ne tako da ga se briše kako se često pamfletistički na ljevici zna tumačiti, već ga se zapravo naglašava, ali kroz prevođenje u sukob između hrvatskog naroda i komunističkih elita, ma koliko one izmaštane bile ili zamijenjene s liberalnima. Politička uvjerljivost te povijesne ironije svoju snagu crpi iz trenutne ekonomske i društvene situacije koja vapi za drukčijim odgovorima na ta ista pitanja koja službena “ljevica”, parlamentarna i vanparlamentarna, mahom prešućuje.