Na primjeru zagrebačkih glazbenih institucija vrlo se plastično da razabrati kulturna politika grada. Proračunskim pritiscima prisiljavaju se na komercijalne prilagodbe i programske improvizacije. Po receptu prisutnom u svim gradskim resorima, na djelu je komodifikacija institucija klijentelističkim sredstvima.
Dinamika uspostavljanja čvrstih pravila igre suvremenog kapitalizma u kulturi na domaćem se terenu tumači u posljednje vrijeme isključivo dinamikom odnosa uspješnih, iako neshvaćenih, kulturnih kreativaca i kulturno neosviještene neoliberalne vlasti, dok se svakodnevna, proizvodna bagaža kulture namjerno prešućuje. I ne bi, naravno, trebalo prstom upirati u nedvojbene distinkcije u kulturi i domaćoj kulturnoj proizvodnji da kontrasti višeg i nižeg registra javne percepcije nisu toliko izraženi.
Kako je, naime, i kada postalo normalno da se odnos kulture i kapitala promatra jedino u ključu idealtipske poluge nacionalnog “društvenog razvoja”, a više nije ni normalno niti poželjno taj odnos promatrati u realitetu svake od cijenjenih industrija, u nekom aspektu njezinog proizvodnog mehanizma?
Na lokalnoj se razini, primjerice, jasno uočava simptomatika kulturne proizvodnje s motivima inherentnog klijentelizma, sistemskog programskog populizma i kokošarskog principa “dodatnih sadržaja”; manipulativnog najamnog biznisa i čistog reketa pod krinkom javno financirane kulture. O takvoj, davno utvrđenoj dijagnozi, o takvoj logici kulturnog pogona i njegovih uvjeta proizvodnje govorimo u žurbi pred sam kraj doživljaja, jer rezignacija užurbano hlapi – do iščeznuća bilo kakvog sistemskog objašnjenja.
Muzika kao “roba” i “bižuterija”
Odnos kulturne ponude, potražnje, javnog i privatnog kapitala, kulturnih institucija i njihove uloge u proizvodnji kulturnih sadržaja gledamo na primjeru koncertnog programa i produkcije u Zagrebu. Točnije, na trima adresama kulturnih koncertnih institucija koje se bave produkcijom, proizvodnjom i, jednostavno rečeno, prodajom koncerata (uglavnom) takozvane ozbiljne ili klasične glazbe. Takav “žanrovski” odabir nije proizvoljan nego neophodan, jer se u historizaciji kulture Zagreba nekadašnji koncertni život u institucijama ističe kao vrhunska “roba”, drago kamenje u usporedbi s bižuterijom kojom se danas većinom služe producenti i ravnatelji koncertnih institucija. Pri tome se odgovor na pitanje o prevlasti suvremene koncertne bižuterije umjesto kapitalne koncertne “robe” pokazuje kao dobar ulaz u prostor grotesknih anomalija javno financirane kulture.
Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski od 1973. godine služi kao središnje mjesto zagrebačkog koncertnog života: klasičnog ili ozbiljnog, ali i zabavnog, jazzerskog, eksperimentalnog, teatarskog, muzički svakovrsnog. Iz resentimanske kulturkonzervativne pozicije koja u Zagrebu danas primjećuje nedostatak ozbiljnih imena glazbene koncertne scene, pričinja se da je “Lisinski” u vremenu socijalističkog modernizma (“kad je kultura bila važna”) pa i kasnih 1980-ih godina, bio pravovjerno usmjeren jedino na “klasiku”. To, međutim, nije istina već i zbog bogate tradicije zagrebačke festivalske zabavne glazbe, ali i proslavljenih nastupa autentičnih domaćih muzičkih autoriteta poput Vice Vukova koji još uvijek drži koncertni rekord s čak 18 uzastopnih koncerata, održanih u dvorani Lisinski krajem 1989. godine. Proces kulturne pauperizacije (javno financirane) kulture koji u Hrvatskoj polako teče od 1990-ih naovamo, a u Zagrebu s dodatnom brzinom tijekom pet (gotovo proteklih) mandata gradonačelnika Milana Bandića, obesmislio je usporedne preglede zagrebačkih koncertnih ciklusa i gostovanja najvećih imena svjetske klasičarske scene od 1960-ih do kraja 1980-ih; s onima nakon 2000-ih. Nema smisla vraćati derutne kazaljke na historijske perspektive Zagreba u 1960-ima.
Tako razmišlja i ravnatelj dvorane “Lisinski” Dražen Siriščević (koji ovih dana čeka završetak Javnog natječaja po kojemu će, najizglednije, osvojiti novi ravnateljski mandat) kad kaže da su “i zvijezde turbofolka dobrodošle u Lisinski”. Time Siriščević, otprije širepoznat kao gorljivi promotor opere, opernih zvijezda i koncerata opernih arija, navodno hoće podcrtati postmodernistički izostanak granice između visoke i niske kulture i narugati se adornijanskom konceptu podjele, kratko rečeno – na komercijalu i autentičnost. I bilo bi to baš šik i u redu, da ne znamo ono što znamo. Znamo, naime, da je raskošno dimenzioniran “Lisinski” sa svoje dvije dvorane (velika s 1.800 i mala s 300 sjedala) i statusom zaštićenog kulturnog dobra, alarmantno zapušten u svakom smislu. Tehnički zastarjela oprema i instalacije dvorane desetljećima nisu uzimani u obzir. Ravnatelj Siriščević je toga svjestan, ali gradonačelnik Bandić mu, u ovim teškim vremenima krize, ne daje dovoljno sredstava za skupi hladni pogon dvorane, plus prestižan program makar jednog koncertnog ciklusa po kojemu je nekad produkcijska ekipa Lisinskog bila poznata. A onda ništa, kao da kaže glavni čovjek vodeće koncertne institucije u Zagrebu – sve ćemo prodati!
Privatne produkcije i javnofinancirani projekti
Javnost je ionako navikla na činjenice komodifikacije i komercijalizacije javnih ustanova u kulturi, po kojima je prirodno da kulturne institucije vlastiti prostor daju u najam privatnim produkcijama, ali i javno financiranim projektima u vlasništvu istoga Grada – da bi pokrile troškove hladnoga pogona i/ili programa u vlastitoj kući. Na primjeru dvorane Lisinski to znači da ravnatelj Siriščević većinu termina čitave sezone daje u najam različitim (privatnim ili javno financiranim) projektima, a vlastitu koncertnu produkciju ograničava na ono što je, kako shvaćamo, u danim okolnostima estetički i/ili financijski njemu oportuno. Grad Zagreb, vlasnik dvorane Lisinski, za to vrijeme bespogovorno plaća hladni pogon i programska sredstva dvaju ciklusa: subotnjeg pop-klasičarskog izlaska “Lisinski subotom” s naknadnim lounge jazzom i šankom; i novog, vrlo skupog ciklusa opernih arija “Lisinski Arioso” od četiri koncerta u sezoni, na koji je ravnatelj posebno ponosan.
Ne možemo, naravno, znati insajdersku računicu ravnatelja Siriščevića, ali vidimo da je 70% ovogodišnje sezone u Lisinskom dano u zakup vanjskim produkcijama. Također vidimo, jer nam se medijski vrlo agresivno nameće, da je udarni proizvod ove koncertne sezone u dvorani Lisinski “domaći mjuzikl”, rad Tončija i Vjekoslave Huljić, prema libretu Mire Gavrana (čijim je privatnim produkcijama, usput rečeno, dvorana Lisinski iznajmila velik dio svoje sezone) i u režiji Igora Berberića. Mjuzikl “Pacijenti” nije, kako bi se dalo pretpostaviti prema statusu estradnih zvijezda Huljića, privatna produkcija koja iznajmljuje prostor za igru u gradskoj dvorani, nego je riječ o punokrvnoj, jedinoj ovogodišnjoj produkciji “Lisinskog” financiranoj javnim novcem, koja će u čitavoj koncertnoj sezoni igrati svega šest puta. I to je puno, govore organizatori: “šesta izvedba je postavljena u program zbog velikog interesa publike”.
Ravnatelj Siriščević poznat je, inače, po reklamnim besmislicama i glupavim koncertnim sloganima o kojima se uopće ne isplati imati mišljenje. Primjerice, pristojan je novac uložio u kampanju najave koncertne sezone 2016./2017. na kojoj je promovirao “novotvorenicu” “lisinskizam” kao inkluzivni pojam koji uključuje i “komercijalno estradne projekte“. “Oni imaju više publike, baš kao i pažnje medija, pa se klasična glazba dijelom financira i zaradom od takvih koncerata”, rekao je za “Večernji list” Siriščević uz kojega su tom prilikom sjedili gradonačelnik Milan Bandić i Andre-Marc Prudent, direktor Splitske banke, predstavljene kao novi sponzor i partner Lisinskog.
A kolikim dijelom i kakva klasična glazba će se financirati od, primjerice, dva nadolazeća uzastopna koncerta Željka Joksimovića ili Halida Bešlića u dvorani Lisinski, nitko ne pita. To nije tema. U bandićevskom shvaćanju inkluzivne kulture za svakoga i nikoga, važna je javna gesta. Kad, naprimjer, gradonačelnik ne propusti priliku naglasiti kako “Zagreb izdvaja sedam posto svoga proračuna za kulturu, više nego država, a trebao bi i deset, dvanaest posto”; a ravnatelj Siriščević ne propusti čestitati gradonačelniku rođendan tortom i čestitkom gdje stihovano “kliču Lisinskisti“.
Prioriteti i funkcije muzičkih programa
Gradonačelnik je, međutim, podijelio kulturne institucije po prioritetima i funkcijama, ne vodeći računa o historijskim zaslugama ili tradiciji umjetničke proizvodnje i produkcije. U slučaju Koncertne direkcije Zagreb, kuće koja je najviše izgubila holdingizacijom zagrebačkih institucija, gradonačelnik je nemilosrdan u procjeni mjera štednje, ali i njezinih ambicija. Riječ je o najstarijoj koncertnoj produkcijskoj kući u Hrvatskoj s organizacijskim iskustvom od 70 godina tijekom kojih je u Zagrebu gostovao svatko tko je (bio) važan u muzici: od Arthura Rubinsteina, Yehudija Menuhina, Karla Richtera ili Marthe Argerich do Franka Zappe, Tine Turner ili Erica Claptona.
Bez obzira na tu aromu tradicije, Koncertna direkcija je “tek” produkcijska kuća s uredima ali bez “vlastitoga”, odnosno gradskoga prostora. Budući da ta institucija “nema što dati u najam”, gradske vlasti su odlučile da se kapaciteti Koncertne direkcije usmjere prema kulturi gradskih ivenata, a ne produkciji ozbiljne glazbe. Tako je institucija s najduljom tradicijom i vrhunskim profesionalcima u poslu koncertne produkcije ozbiljne glazbe posljednjih godina svedena na organizacijsku službu gradskih štandova s adventskim kuhanim vinom i kobasicama.
Ne može se, naravno, reći da su gradske vlasti posve ukinule koncertni program ozbiljne glazbe Koncertnoj direkciji. To ne bi bilo posve korektno. Jedino, ukupna javno dodijeljena sredstva Grada za čitavu sezonu koncerata Koncertne direkcije za 2015. godinu iznose nešto manje od milijun i dvjesto tisuća kuna, točno onoliko koliko iznosi tek jedan ciklus “Lisinskog subotom”. Pri tome zbog dosljednih mjera štednje čitav planirani koncertni ciklus Koncertne direkcije za 2016. godinu nije realiziran, nego je preliminarno “srušen” na sjednici gradskih vlasti: iako je za šest koncerata godišnje sezone zatražen budžet manji od budžeta jednog, famoznog subotnjeg ciklusa u Lisinskom.
Komodifikacija kulturnih institucija
Onaj prokazani adornijanski smisao podjele na komercijalne i autentične mogao bi, ipak u analogijama, imati još nijansi gradskih primjera. U zaključnom prizoru zagrebačke komodifikacije kulturnih institucija koje u podnajam nerijetko “uzimaju” fotokopiraonice ili računovodstvene urede tek da namaknu lovu (tobože neophodnu za “nekomercijalnu” glazbu), ističe se bizaran primjer. Hrvatski glazbeni zavod, najbolji koncertno komorni prostor u centru grada, čudno sklepani repertoar koncerata vlastite sezone duguje jedino akcidentalijama oko najma vlastitog prostora. Grad Zagreb nije vlasnik te atraktivne zgrade HGZ-a, nego je zgrada vlasništvo Glazbenog društva HGZ-a, pravnog nasljednika zagrebačkog Musikvereina iz 1827. godine.
Glazbenim zavodom, na pokondireno adornijanski način, čak doslovno iz podruma zgrade u kojima se održavaju česte muzikološke i šireshvaćeno umjetničke debate, upravlja Ravnateljstvo HGZ-a na čelu s dugogodišnjim predsjednikom Marcelom Bačićem. HGZ dakle živi isključivo od najma zgrade, ali posjeduje specifično (ne)poslovan odnos prema klijentima zbog čega posve arbitrarno određuje tko će, kada i pod kojim (financijskim i ostalim) uvjetima, moći svirati u cijenjenoj dvorani. Grad Zagreb marljivo pak bilježi evidentnu gomilu dugova HGZ-a, iako zasad nema pravnog instrumenta da elegantno i bezbolno preuzme tu vrijednu instituciju. Elita HGZ-a iz nejasnih razloga, rekli smo, opstruira vlastiti repertoar pa je najbolji komorni festival “ZagrebKOM” nakon deset godina suradnje ove jeseni prekinuo poslovni odnos s tom kućom.
I sad rezimirajmo: HGZ kao najbolja zagrebačka koncertna dvorana iz sezone u sezonu ugošćuje većinom školske koncertne produkcije; profesionalcima koncertne produkcije gradske vlasti ne odobravaju budžet za vrhunski ciklus koncerata, a gradski “Lisinskisti” špilaju revoluciju inkluzivne kulture s udarničkom ikonografijom ljevice i postmodernističkom idejom “nezamjeranja među kulturnim ukusima”. Komodifikacija kulturnih institucija je, dakle, dovršen proces. Ostao je čisti reket najma, arbitrarni cjenici uz prikriveni blagoslov gradskih vlasti. Poantu je, opet, izvukao Tonči Huljić. Skrasivši se u javnoj instituciji, javnim novcem “propituje” medij mjuzikla, s naslovnim wannabe hitom “Tko nije lud, nije normalan”: svima nam rastu rogovi.