Diljem svijeta ovih se tjedana u ministarstvima financija odvija identičan proces: donosi se proračun za iduću godinu. Izrada tog “najvažnijeg financijskog dokumenta”, kako mu tepaju ekonomski analitičari, ide po uvriježenom obrascu: nešto se optimističnije predviđa rast BDP-a za iduću godinu, zbrajaju se prispijeća na izdane obveznice, procjenjuju politički oportuniji resori za uštede, čitaju “tržišni signali” iz privatnih rejting agencija, sklapaju pozadinski dilovi, a sve sa slijepom vjerom u “uravnoteženi budžet”.
Slijepu vjeru može, recimo, poljuljati nadolazeća izborna godina kada se neke npr. infrastrukturne investicije zgodno poklope s investicijama u biračku podršku. Dakle, iako manje-više taj proces svugdje izgleda isto, uvijek postoji način da ga se predstavi u dramatski drukčijem okviru. Tako je srpski premijer Aleksandar Vučić odlučio izradu proračuna preseliti u školsku učionicu. U maniri učitelja koji želi disciplinirati nestašne đake Vučić je javnosti poručio da je “pocepao budžet” i vratio ga ministarstvima na doradu.
Vučiću, hodajućoj proračunskoj disciplini, nije se svidio predviđeni deficit, nešto mu je prevelik. Nije pritom iznio nikakvo objašnjenje osim čuđenja da ministri nikako ne mogu shvatiti banalnu logiku prihoda i rashoda i da uvijek nezrelo zaglibe previše u rashodima. Dakle, ništa o prirodi tih prihoda i rashoda i njihovom eventualnom utjecaju na ekonomske aktivnosti, samo rad na reputaciji kralja fiskalna discipline. Ipak, čini se da se cijela pedagoška scena zasnivala na jednoj sitnici. Ministar financija je u rashodovnu stranu naknadno unio i isplate za glavnice dugova poduzeća u državnom vlasništvu. Time su se brojke pogoršale, što Vučiću nije sjelo i poslao je proračun na novi kozmetički tretman. Čisto reputacije radi.