Uvođenje vjeronauka u hrvatske škole i vrtiće pokazuje se ključnim mehanizmom uspostave hegemonije Crkve nad javnim obrazovanjem, no istovremeno i kao oruđe simbioze dvaju ideoloških aparata: Crkve i odgojno-obrazovnog sistema. Budući da se ovo događa uz voljni pristanak države, postavlja se pitanje gdje počinje država, a završava Crkva i zašto je baš vjeronauk ključan u ovim procesima?
U jednom zagrebačkom javnom dječjem vrtiću sredinom prvog desetljeća trećeg milenija uveden je – u skladu s Ugovorom o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama, što ga je država potpisala s Hrvatskom biskupskom konferencijom 29. siječnja 1999. godine – katolički vjeronauk. Posrijedi je kodificirani drugi korak u pravnim ishodima i obavezama koji proizlazi iz korpusa poznatog pod popularnim nazivom Vatikanski ugovori (Ugovor o pravnim pitanjima, Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, Ugovor o gospodarskim pitanjima), utemeljen u slijedu zakona koji reguliraju svako spomenuto područje, što je u ovom slučaju bio Zakon o potvrđivanju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture iz 1997. godine.
Vrtić je, naravno, sazvao roditeljski sastanak kako bi tete-odgojiteljice vrtićke grupe pojasnile roditeljima i skrbnicima o čemu se zapravo radi. Problem nije bio u prihvaćanju ili odbijanju sudjelovanja u poučavanju vjere, nego jednostavno infrastrukturne odnosno organizacijske prirode. U toj vrtićkoj grupi koja je brojala dvadeset i neko dijete, četvero njih odlukom roditelja ili skrbnika nije upisalo vjeronaučni program, što su u vrtiću s pravom detektirali kao ozbiljan problem. Naime, službeni dokument odluke s kojim su tete-odgajateljice upoznale roditelje, sadržavao je formulaciju koja se uglavnom svodila na sljedeće: ako odziv djece bude potpun, vjeronauk će se odvijati u uobičajenom radnom vremenu vrtića; ali ako, kojim slučajem, pristanak djece tj. roditelja i skrbnika ne bude stopostotan, vjeronaučni program održavat će se u fakultativnom terminu izvan radnog vremena vrtića.
Svrha roditeljskog sastanka uvelike se sastojala u tome da se roditelje vjeronaučnih nepolaznika pristojno nagovori na razboritu odluku da, unatoč pravilu o stopostotnosti odziva, ne problematiziraju održavanje vjeronauka u uobičajenom radnom vremenu vrtića. Tete-odgajateljice, inače iznimne u svome temeljnom poslu, uspjele su nekako amortizirati nezadovoljstvo roditelja nepolaznika, pa se vjeronauk, uz treću tetu-vjeroučiteljicu, već sljedeći tjedan počeo odvijati redovito dvaput tjedno odmah nakon dolaska djece u vrtić i doručka. Četvero nepolaznika bilo je podvrgnuto dvama različitim roditeljskim pristupima koji su uglavnom bili uvjetovani socioekonomskim okolnostima fleksibilnog radnog vremena, klasnim habitusom i/ili pak “politikom” odgoja, brige i zaštite. Troje djece dolazilo je u vrtić kasnije, nakon što je završio vjeronaučni program, dok je jedno u vrtiću bilo od osam sati ujutro, kao što je, pretpostavimo, uobičajeno korektno sa stajališta uvažavanja cjeline odgojnog procesa, i kao što je već prethodnih godina dijete bilo naviknuto. Naslonjeno na dovratak dok su mu vršnjaci odlazili u drugu prostoriju na sat vjerskog odgoja, dobilo je, vjerojatno barem zbog tugaljiva pogleda jer mu je uskraćeno sudjelovanje, nekoliko ugodnih vjersko-pedagoških poziva da se pridruži na partyju jer ima “dobro srce”. Nekoliko puta dijete je prihvatilo poziv, odslušalo pripovijesti u skladu s programom i izvedbenim planom, nacrtalo što je već nacrtati trebalo i, valjda, osjetilo sreću neisključenosti.1 Svega toga ne bi bilo da nije iznevjereno pravilo o “potpunom odzivu” i radnom/fakultativnom vremenu vrtića.
Stapanje Crkve s odgojno obrazovnim sistemom
Ova pionirska situacija, pionirska zbog međuigre radnog i fakultativnog koja je ubrzo postala neproblematičnom i nestala s horizonta, vjerojatno nije iznimka u sad već dva i pol desetljeća trajanja vjeronauka u javnom odgojno-obrazovnom sistemu. Neovisno o pravnoj regulaciji kojom je vjeronauk zajamčen, primjer svjedoči kako se hegemonija uspostavljala i kako je djelovala simbioza dvaju ideoloških aparata – Crkve i odgojno-obrazovnog sistema. Jednako tako pokazuje kako je ishlapio otpor i s kakvim je posljedicama mogao računati. Malograđansko prakticiranje sekularizma ne razlikuje se baš od malograđanskog vjerskog poriva. Oba uglavnom računaju na svoju folklornu dimenziju ili čudan kompleks “otpora (ali i pristanka) kroz rituale”, dijagnostički okvir sličan onom kojim je svojedobno operirala birminghamska teorija supkultura, ali sad u kontekstu prepuštanja ustaljenog sekularnog okvira zakonski jačem. Folklorni pristanak na vrtićki ili školski vjeronauk često ne znači participaciju u duhovnim vrednotama vjere nego stilski uzmak radi zajamčene pripadnosti većini, jednostavan učinak interpelacijskih mehanizama. Većina potvrđuje svoju dominaciju, a manjina se povlači u svom otporu, zadovoljna pojedinačnim činom liberalnog nepristajanja ili pregovara o koncepcijama “religijske kulture” koja bi logikom detanta trebala pomiriti obrazovanje i pluralne kulturne oblike duhovnosti prijeko potrebne u razumijevanju svijeta.
Restauracija kapitalizma u uvjetima povratka u “dugo 19. stoljeće” ima, dakle, nekoliko folklornih ekstenzija koje su u hrvatskom društvu zadobile mjesto identitetske kralježnice nacije. Ravno iz trbuha povratka u mitsku prošlost, osmišljeni su i zaposjednuti ideološki aparati kojima bi se nacionalni imaginarij – neka čudna smjesa predromantične ideje hijerarhijske i nekonfliktne zajednice, “stališa”, pokornosti i prešućenih okolnosti restauracije kapitalizma – trebao zacementirati jednom za svagda, očistiti od virusa prosvjetiteljstva, moderniteta, komunističke represije i socijalističke pogube sekularnosti. Zamišljanje takve zajednice nije moguće bez Crkve, štoviše, to je njezin autorski prilog. Jedna od naizgled folklornih, ali strukturno temeljnih ekstenzija sastoji se u desekularizaciji odgojno-obrazovnog polja i ona se, na zadovoljstvo pobornika, provodi uspješno već dvadeset i pet godina od vrtića do sveučilišta.
Okupljena oko grandioznog povratka korijenima mitskog modela malograđanskog hrvatstva, esenciji nacije koja je jednaka esenciji vjere i, zapravo, stvaranju novog čovjeka, ta je rabota najeksplicitniji model tranzicijskog društvenog inženjeringa ili kako je to, upućujući na važnost vjeronauka, prigodom prošlomjesečne tročine proslave obljetnice (svečana akademija, simpozij, misno slavlje) njegova uvođenja, prema Glasu Koncila, naglasio tadašnji ministar znanosti i obrazovanja Predrag Šustar: “Znamo koliko u kreiranju hrvatskoga identiteta nedostaje vjeronauk od pedesetih godina do ’91. i znamo koliko je važno nadomjestiti ono što nismo imali svih tih godina. Vjeronauk tu daje doprinos, gdje moramo ubrzano kreirati identitet u vremenu kada postoje snažne sile koje ugrožavaju identitete malih naroda”.
Ugroza i mobilizacija
U Šustarovu iskazu prisutni su svi elementi potrebni za stvaranje “odanog podanika” osmišljeni logikom i kategorijalnim aparatom bojnog polja, dijelom čak i radikalnije prisutni nego u nešto mekšoj koncepciji vjeronauka izrađenoj u sklopu zaustavljene kurikularne reforme. Nevjernici ili pak vjeronaučni nepolaznici jesu greška koju treba ispraviti, historijski nedostatak koji treba nadomjestiti, i sve to ubrzano, jer se jedino tako može kreirati identitet u vremenu ugroze. Budući da to rade zajedno Crkva i država, teško je zapravo razlikovati gdje počinje država, a gdje završava Crkva i obrnuto, a odakle pak izviru “snažne sile koje ugrožavaju identitete malih naroda” i zašto je baš vjeronauk ključan u njihovoj obrani. Permanentno je samo izvanredno stanje jer jedino ono jamči kontinuiranu mobilizaciju.
Naime, upravo Vatikanskim ugovorima omogućava se dvostruka hegemonijska linija u proizvodnji stalne ugroze i mobilizacije: Crkva ima pravo sudjelovati u javnom obrazovanju, ali, naravno, ima i pravo na vlastite obrazovne institucije, i to od vrtića do sveučilišta. Jednako je tako s medijima: iznova Crkva ima pravo na zastupljenost u javnim medijima, kao što iznova ima mogućnost osnivanja svojih medija. Sve se to, naravno, financira iz javnih sredstava. Crkva, dakle, uživa apsolutnu autonomiju na svome terenu, ali joj se ista jamči i na terenu sekularnosti koji onda sistemski podvrgava desekularizaciji, kao što su joj osigurana i financijska sredstva. Iz propagandno-kulturnog paketa koji opslužuju intelektualci zaduženi za naturalizaciju ovog procesa dolazi čitav niz osmišljenih sintagmi poput “sekularna religija” ili “sekularni fundamentalizam”, a javni mediji, kao što je HRT, doživljavaju duhovne i kadrovske obnove upravo u tom ključu.
Zato se svaki pokušaj smislenije analitike mora odvijati na neispitanom terenu simbioze državnog i Crkvenog aparata, a ta slabo ili nikako propitana geneza postsocijalističke države, Crkve i nacije pokazuje da su instrumenti kojima raspolažemo u analizi pojavnih aspekata tranzicijske države slabo baždareni. Naime, dok država Crkvi izdašno plaća ugovorima zajamčeni ulazak u područje sekularnosti, dakle: desekularizaciju sekularnih polja, ona doslovno financira vlastito izvlaštenje, nestajanje javne sfere i pretvaranje javnosti u pastvu. Ako država pristaje na takvo “izvlaštenje”, postavlja se, naravno, pitanje čija je to ili barem kakva je to država? Odgovor je prejednostavan i nimalo duhovit: država Crkvenog blagostanja.