Štrajk slovenskih liječnika, trenutno zamrznut do siječnja, odvija se paralelno s pregovorima između vlade i sindikata javnog sektora. Upravo taj posebni status koji liječnici traže u odnosu na ostatak javnog sektora, precizan je indikator dvostruke opasnosti kojoj je taj sektor izložen: vanjska, pod vodstvom kapitala i posredstvom države i unutarnja, zasnovana na kastinskom sustavu.
Nakon što odgleda neki od filmova Michaela Moorea, neupućenom gledatelju bi se moglo učiniti kako je slovenski zdravstveni sistem uistinu izvrstan. No činjenica da je zdravstveni sustav u Sloveniji još uvijek bolji nego u mnogim drugim državama na svijetu ne smije dovesti do zaključka da on ne pati od ozbiljnih problema. Problemi postoje, sistemske su prirode, i iz godine u godinu se sve više gomilaju. Pritom ne nedostaje niti sporednih zapleta koji se doimaju sasvim slučajnima, dok pažljiviji pogled uvijek iznova otkriva sistemske probleme. Spomenimo samo dva primjera.
U martu ove godine u Šempetru pri Gorici preminuo je pacijent kojemu su umjesto kisika davali “plin za smijanje”. Podrobnija istraga otkrila je cijeli niz grešaka pri instalaciji opreme, nedostatnu kontrolu itd. Svježiji primjer dogodio se u Sveučilišnom kliničkom centru Maribor iz kojeg su u Ljubljanu na zračenje poslali pacijenticu kojoj ono uopće nije bilo potrebno. Gospođa je imala tu nesreću da je bila imenjakinja druge pacijentice kojoj je zračenje zaista bilo potrebno. U oba primjera nadležni ne žele preuzeti odgovornost ili odgovornost prebacuju među sobom. Sličnih primjera ima još puno, i upravo oni, uz iznimno duge liste čekanja, najviše ljute javnost.
Doktorski zahtjevi
Iako su sve vlade obećavale zdravstvenu reformu, niti jedna je do sada nije provela, a hoće li to uspjeti ovoj vladi vidjet ćemo ubrzo. Premijer Miro Cerar je ministrici zdravstva naložio da u iduća dva tjedna predstavi dugo očekivanu i najavljivanu reformu. Ministrica i njeni nedavni pregovori sa sindikatom doktora uzrok su manje koalicijske krize. Sve je počelo prije nekoliko tjedana kada je vlada usporedno vodila pregovore sa sindikatom doktora (Fides) i sindikatima javnog sektora. Neuspjeh prvih pregovora rezultirao je štrajkom doktora. Nakon velikodušnih ustupaka koje im je obećala ministrica zdravstva Milojka Kolar, doktori su štrajk zamrznuli do januara. To je izazvalo ogorčenje među sindikatima javnog sektora koje je ministar za javnu upravu, Boris Koprivnikar, istovremeno uvjeravao kako nije moguće ukinuti sve mjere štednje kojima je javni sektor bio podvrgnut proteklih godina.
No vratimo se na početak te pogledajmo kakvi su uopće bili zahtjevi Fidesa. U najkraćim crtama – veće plaće, više sredstava i izuzimanje iz sustava zaposlenih u javnom sektoru. Među njima doktori, naravno, ni izbliza nisu najlošije plaćeni, ali u njihovim redovima svakako postoje iznimno velike razlike koje dosežu astronomske razmjere u usporedbi s ostalim radnicima u zdravstvu. Nekadašnji ministar zdravstva, a trenutni direktor Crvenog križa Slovenije, objavio je u Dnevniku vrlo indikativnu kolumnu o tom pitanju. U njoj pokazuje kako bolnička servirka u cijeloj godini zaradi koliko bolje plaćeni doktor zaradi u jednom mjesecu. Štoviše, budući da joj je osnovica plaće manja od minimalne, do iznosa se dođe tek raznim dodacima koji se ne ubrajaju u osnovicu. S obzirom na to jasno je bolnička servirka može računati na iznimno nisku penziju. Na taj je način već sada velik broj radnika, pa i onih u javnom sektoru, u biti siromašan. Ne apsolutno siromašan ili ispod praga siromaštva, ali svejedno u situaciji da se povremeno moraju osloniti na pomoć Crvenog križa ili drugih humanitarnih organizacija. Nenadani trošak, kao što je kvar perilice rublja, predstavlja za njih omanju katastrofu u obiteljskom proračunu. Drugim riječima, među radnicima u zdravstvu postoji praktički kastinski sistem, a najmoćnija kasta – doktori, ne iskazuje praktički nikakvu solidarnost s medicinskim sestrama, servirkama i drugim zdravstvenim osobljem.
Kastinska struktura i nadrealni zahtjevi
Iznimno velike razlike postoje i među samim doktorima. Mladi doktori, koji tek počinju s radom, sigurno ne primaju mjesečnu plaću u visini godišnje plaće ranije spomenute servirke. Perspektive su im također vrlo loše. Više plaće i više sredstava su, stoga, zapravo zahtjevi koji se tiču prvenstveno najvišeg ešalona među samim doktorima, odnosno onih koji su već sada najbolje plaćeni. Njima bi se, po doduše još neslužbenom dogovoru, plaće mogle povećati za čak 10%. Zahtjev koji je u javnosti izazvao daleko najviše ogorčenja, pa se posljedično i nije našao u posljednjoj verziji zahtjeva sindikata doktora, glasi: “Ukoliko poslodavac optereti doktora u tolikoj mjeri da bi njegov rad kod drugoga poslodavca zbog toga postao opasan, mora mu osigurati jednake financijske uvjete kao kad bi drugdje i radio. Navedeno neka se uredi u kolektivnom ugovoru za doktore ili u aneksu kolektivnog ugovora.” U prijevodu to znači da je doktoru, koji do podne radi u javnoj bolnici, a taj ga rad toliko izmuči da popodnevnu drugu smjenu ne može raditi privatno, država svejedno dužna platiti novac koji bi privatnim radom mogao zaraditi. Nadrealan zahtjev, kao što je rečeno, na kraju nije pronašao svoj put među konačne zahtjeve, ali svejedno ukazuje na stanje duha zdravstvenih mandarina.
Sasvim slično je mišljenje i djelovanje ostalih mandarina koji su posljednjih desetljeća zagrizli i u druge sustave javnog sektora, npr. onih sveučilišnih. I tu se radi o malom sloju iznimno dobro plaćenih ljudi, prisjetimo se samo afere o dodacima za stalnu pripravnost, koji su zakonom predviđeni za službe pri kojima je stalna pripravnost uistinu potrebna – vatrogasce, policajce i slične. Bivši ministar financija, Dušan Mramor, prije toga dekan Ekonomskog fakulteta, i njegovo društvance su si te dodatke isplaćivali za svoj profesorski rad te tako pošteno podebljali svoje plaće. Još višu razinu opscenosti su dosegli braneći svoje dodatke time što su ponekad i rano ujutro ili čak po noći odgovarali na e-mailove. Nakon takvog objašnjenja, treba se zapitati na kolike bi tek dodatke trebali imati pravo samozaposleni čije radno vrijeme odgovara samom vremenu kao takvom.
Šire političke posljedice
Ukratko, kompletan javni sistem prolazi kroz sličnu imploziju. U gotovo svim područjima uspostavlja se svemoguća, iznimno dobro plaćena i obično politički moćna kasta te masa helota koja toj kasti služi. S obzirom na to da je sustav javnog sektora za tu kastu svejedno i dalje previše ograničavajući, oni neprestano traže originalne načine da ga izigraju. Primjer su već spomenuti dodaci za stalnu pripravnost, zatim i autorski ugovori za dodatan rad unutar njihovih matičnih ustanova koji bi morao biti pokriven plaćom. U potpalublju tog javnosektorskog Titanika obitava obična raja, čiji prekarni položaj se ničime ne razlikuje od položaja raje u potpalublju privatnosektorskog Titanika. U oba slučaja nailazimo na maksimalnu moguću eksploataciju, rezanje radničkih prava, nedostatak socijalne sigurnosti, itd.
Navedenog u sve većoj mjeri postaje svjesna i javnost, pa ne čudi što štrajk doktora nije podupiralo čak 70% anketiranih. No ljuti boj za cehovske interese koji je upriličio Fides ipak je imao neke neočekivane pozitivne učinke. Budući da su pregovori s doktorima vođeni paralelno s pregovorima sa sindikatima javnog sektora, ustupci Fidesu doveli su do zanimljivog rezultata. Ukazali su, naime, na dvoličnost vlade, koja s jedne strane traži nastavak mjera štednje u javnom školstvu, dok kesu velikodušno razrješuje za doktore. Stoga su sindikati javnog sektora odmah poručili kako su njihovi zahtjevi očito bili prekonzervativni te da će, sada kada su kolege doktori ispregovarali toliko puno, i oni sami tražiti više.
Uslijedio je bizaran odgovor predsjednika vlade koji je sindikate pozvao da se dogovore između sebe što i kako, a zatim će s njima ponovno razgovarati vlada. Sindikati su takav poziv, naravno, odbili te se cijela situacija pretvorila u spomenutu malu koalicijsku krizu. Stranka penzionera, Desus, zbog sklopljenog dogovora s doktorima već je povukla podršku ministrici zdravstva i poručila kako dogovor s doktorima, koji ne bi bio usuglašen i sa njima, može značiti i kraj koalicije. Ta koalicijska kriza trenutno još nije razriješena, a po svemu sudeći će obećanja dana doktorima vjerojatno morati biti revidirana i osjetno reducirana. U suprotnom, vlada će se naći između čekića sindikalnih pregovora i nakovnja koalicijskih partnera, a trenutna kriza bi mogla prerasti u znatno veću te možda čak i zatresti premijerovu stolicu.
Sa slovenskog preveo Goran Matić