Većina europskih medija jučerašnji je dan proglasila jednim od “dana D” za budućnost Europe. Naime, istodobni predsjednički izbori u Austriji i referendum o ustavnim promjenama u Italiji pružili su šansu za dva snažna udarca “europskim politikama”. Karakteristika “neeuropskih” se u medijima i među političarima nasumično daje čitavom nizu različitih (ako ne i proturječnih) političkih programa ili izjava koje u raznim kombinacijama uključuju neke od ovih elemenata: skepticizam prema NATO-u ili Europskoj uniji, kritiku domaćeg političkog ili ekonomskog sustava (osobito “mjera štednje” i aktualnog modela parlamentarizma) te različite tipove nacionalizama izraženih kroz ideju jačanja nacionalne države i identiteta.
Iako je riječ o tendencijama koje su ili dominantne ili snažno prisutne u zapadnoeuropskoj politici proteklih sedamdeset godina, ipak se svaka njihova suvremena manifestacija doživljava kao signal skorog “kraja Europe”. U Austriji je tako moguća pobjeda Norberta Hofera, kandidata Slobodarske stranke (FPÖ), interpretirana kao prijelomni trenutak, unatoč činjenici da je funkcija predsjednika države u velikoj mjeri beznačajna i da je ista stranka već bila koalicijski partner u vladi “proeuropske” Pučke stranke (ÖVP). Neočekivano uvjerljivi poraz Hofera tako je – javlja većina medija – izazvao “uzdah olakšanja” među onima koji su eventualni uspon ekstremne desnice vidjeli kao uvod u sličan razvoj događaja na izborima u Francuskoj sljedeće godine.
No sasvim su drugačiji tip uzdaha izazvali rezultati referenduma u Italiji. Tamo je još uvjerljivije poražen prijedlog donedavno vrlo popularnog premijera Matea Renzija da se politički sustav te zemlje simplificira kako bi se omogućilo lakše provođenje “nužnih strukturnih reformi”. Očekivano, protiv Renzijevog prijedloga smjesta su se angažirali svi koji se suprotstavljaju bilo kojem elementu njegovih politika: od ljevice do ekstremne desnice. Nakon poraza Renzi je bio prinuđen podnijeti ostavku davajući novi povod za medijske eulogije Europskoj uniji. Možda bi umjesto njih bilo korisnije da se “europske politike” izvuku iz luđačke košulje tzv. neoliberalnog konsenzusa. To bi za ograničavanje utjecaja ekstremne desnice svakako bilo korisnije od neprestanog plača zbog “kraja Europe”.