Iako je u javnosti dobro ukorijenjeno mišljenje o Hrvatskoj kao vodom izrazito bogatoj zemlji (prema podacima UNESCO-a čak 32.818 m3 godišnje po stanovniku, što ju čini čak 5. zemlji u Europi po količini vode u odnosu na broj stanovnika) situacija ipak nije toliko bezbrižna koliko se na prvu može činiti. Naime, iskrivljenost podataka rezultat je gledanja ukupnih obnovljivih vodnih resursa u što se ubrajaju i vanjski obnovljivi vodni resursi, posebice površinske vode. No, kako piše Zelena akcija “najčešće citirani podatak onaj je o ukupnim obnovljivim zalihama pitke vode u Hrvatskoj godišnje”.
Naime, ako se u obzir uzme činjenica da oko 90% vode u javnoj vodoopskrbi kao i sva flaširana voda dolaze iz podzemnih voda, onda je podatak o godišnjim obnovljivim podzemnim vodnim resursima puno relevantniji od podatka o ukupnim zalihama vode, smatraju u Zelenoj akciji i Institutu za političku ekologiju. Kada se radi o obnovljivim zalihama podzemne vode, zanimljivo je da one prema Strategiji o vodama iznose 16 puta manje – dakle samo 2.057 m3 po stanovniku godišnje. Pri uzimanju u obzir takve razlike, bitno je uzeti u obzir i činjenicu da vodni resursi nisu ravnomjerno raspoređeni u Republici Hrvatskoj, niti geografski, niti vremenski (radi sezonalnosti). Opravdano se stoga zapitati o motivaciji za oblikovanje i iznošenje takvih podataka koji mogu stvoriti pogrešan dojam obilja i atmosferu nezabrinutosti za raspoloživost vode.
Među najvažnijim problemima istaknut je onaj koncesija na flaširanu vodu o čemu je već proteklog tjedna pisao Index. Na ovu temu posljednjih godinu dana Institut za političku ekologiju provodio je detaljno istraživanje čija se finalna verzija uskoro očekuje u javnosti, kada će biti poznati svi relevantni podaci, stoga sad nećemo ponavljati što je u ostalim medijima već istaknuto.
Pozicija stručnjaka
Umjesto toga, a s obzirom dvodnevnu konferenciju o flaširanoj vodi održanu ovog tjedna u Zagrebu te na začuđujuću polarizaciju stavova aktivista te službenika i stručnjaka raznih institucija koji su na konferenciji gostovali, doista najrelevantnije pitanje proizašlo s konferencije nije sam problem oblika koncesija na flaširanu vodu, nego potpuno nerazumijevanje službenih osoba za vlastitu poziciju u ukupnom sustavu donošenja političkih i društveno relevantnih odluka na ovu temu.
Dok su prigovori aktivista išli u smjeru promjene politika s ciljem poticanja kvalitetnijeg, socijalno pravednijeg i ekološkijeg upravljanja sustavom javne vodoopskrbe i odvodnje, objašnjenja stručnjaka u pravilu su se svodila na konstataciju kako je sve što se događa potpuno legalno, u skladu sa svim zakonima (međutim, plesanje po rubu zakonitosti dovodilo se u pitanje – npr. korištenje tehnološke vode za proizvodnju bezalkoholnih napitaka) kao i s regulativom Europske unije. Na kontraargumente kako EU pri transponiranju direktiva u nacionalno zakonodavstvo ostavlja dovoljno prostora za zaštitu i poboljšanje javnog sustava vodoopskrbe i zaštitu istoga kao socijalnog i ljudskog prava, stručnjaci u pravilu ili nisu razumjeli ili nisu željeli razumjeti ovu perspektivu. Umjesto toga, njihova je vizura bila poprilično ograničena na problematiziranje pozicije aktivista, i legitimaciju pozicije firmi poput Agrokora.
I u tome suštinskom odbijanju javnih službenika da pri donošenju pravila, zakona i vlastitih stavova, u obzir uzmu i perspektivu zajedničkih dobara i načelo društvene pravednosti, po našem mišljenju leži problem. Drugim riječima, čak i ono što bi se moglo socijalno pravednije regulirati, u Hrvatskoj se često ne regulira zbog hegemonije koju ideologija slobodnog tržišta ima u odnosu spram načelima društvene pravednosti i zajedničkog upravljanja nad javnim dobrima.