Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov boravi u Beogradu u dvodnevnom diplomatskom posjetu. U medijski dobro pokrivenom nizu ceremonija, Lavrova je jučer prvo dočekao srpski kolega Ivica Dačić, zatim ga je primio premijer Aleksandar Vučić, a naposljetku mu je predsjednik Republike Tomislav Nikolić uručio “Orden srpske zastave prvog stepena za naročite zasluge u razvijanju i učvršćivanju miroljubive saradnje i prijateljskih odnosa dveju zemalja”. Ruski šef diplomacije nije mogao skriti ushićenje, pa je nekoliko puta pohvalio vodstvo Srbije za prijateljstvo koje pokazuju prema njegovoj zemlji, prenoseći im usput ljubazne pozdrave Vladimira Putina. Vrhunac kiča bio je međutim posjet groblju Oslobodilaca Beograda u društvu ministra Aleksandra Vulina gdje je Lavrovu predana “srpska oficirska sablja sa pozlatom” (!) namijenjena porodici ruskog pilota Olega Peškova poginulog u Siriji.
Posjet se odvija u dobro poznatoj atmosferi političkih i vojnih napetosti između Rusije i Zapada zbog kojih su putovanja ruskih dužnosnika pod osobitom pažnjom diplomatske javnosti. Zbog njih se u rijetko kojoj istočnoeuropskoj zemlji za predstavnike Ruske Federacije pripremaju toliko razrađene ceremonije prijateljstva. No cijeli spektakl s Lavrovim bilo bi pogrešno shvatiti kao znak čvrste privrženosti savezu Srbije s Rusijom, kao što to antiruski histerici često čine. U već dobro uhodanoj koreografiji, kontakti predstavnika Srbije s onima Rusije odmah su “popravljeni” paralelnim susretima s predstavnicima Zapada. Odmah nakon primanja Lavrova, Vučić je odletio u Bruxelles kako bi se susreo s povjerenicom EU za vanjsku politiku Federicom Mogherini, između ostalog da ubrza približavanje Srbije Uniji. Folklorna rusofilija i europska politika, s jednakom servilnošću prema oba pola, duga je strategija vlasti u Beogradu.
Svega nekoliko dana prije ovog plesa među “stubovima” srpske vanjske politike, Vučić je smatrao prikladnim da komentira potencijalnog predsjedničkog kandidata na skorim izborima i bivšeg ministra vanjskih poslova, Vuka Jeremića, ovim riječima: “Pitao me je da li bih ga podržao. Odbio sam ga, jer kod njega ne vidim čistu liniju. Kad je u Rusiji priča proruski, kada je u Vašingtonu – proamerički. On baš i nema kičmu”. Mutato nomine, de te fabula narratur.