Nedavna objava Poula Mathiasa Thomsena, direktora Međunarodnog monetarnog fonda za Europu, izazvala je veliko iznenađenje u Grčkoj. Na službenoj stranici financijske institucije, njezin je dužnosnik objavio polemički tekst (preveden na pet jezika) u kojem kategorički tvrdi kako se “MMF ne zalaže za bolne mjere [austerity] u Grčkoj”. Ta je institucija naime jedan od članova famozne Trojke koju, uz MMF, čine i Europska komisija i Europska centralna banka. Ad hoc tijelo sastavljeno od tih stranih institucija već je godinama zaduženo za predlaganje programa “spašavanja Grčke” koje, nakon većih ili manjih otpora, uporno provode grčke vlade, uz katastrofalne posljedice po životni standard tamošnjeg stanovništva i nikakve pozitivne efekte na smanjenje državnog duga.
Porazni rezultati teško da iznenađuju jer su se ti programi u pravilu svodili na politike drastičnog smanjenja državnih socijalnih ulaganja, rušenja cijena rada i socijalne zaštite, uz privatizacije i subvencije za investitore. Drugim riječima, programi Trojke su upravo ono što su posljednjih desetljeća i zagovaratelji i protivnici nazivali “bolnim mjerama štednje”. Treba se priznati kako se MMF nije uvijek u svemu slagao sa svojim suradnicima, a Thomsen u posljednjem tekstu objašnjava i zašto. “Kada je grčka vlada s europskim partnerima […] dogovorila program koje je trebao omogućiti rast od 3,5% do 2018., mi smo upozoravali […] da će program omogućiti rast od svega 1,5%, što nije dovoljno da bismo ga podržali […] i dalje tvrdimo da Grčka ne treba daljnje bolne mjere”.
Retorički zaokret
Thomsen, kojeg je Bloomberg svojevremeno nazvao “najomraženijim čovjekom u Grčkoj”, dakle tvrdi da MMF nikada nije podržavao “bolne mjere” koje su provodile europske institucije i grčka vlada. “Upravo suprotno”, kategoričan je MMF-ov direktor, “Grčka bi trebala povećati potrošnju ili smanjiti poreze kako bi pojačala rast”. Njegovi prijedlozi, međutim, na svakom se koraku čine proturječnima: kritiziraju se “duboka rezanja [koja su] onemogućila funkcioniranje osnovnih servisa”, ali se istodobno predlaže “radikalno restrukturiranje javnog sektora”; zaziva se stimulacija potrošnje, ali istodobno i daljnje smanjenje penzija i ukidanje zaštite radnika od arbitrarnih otkaza; predlaže se “smanjenje poreza”, ali istodobno napada niska stopa oporezivanja dohotka građana.
Ukratko, MMF je iz promašaja u ovom slučaju naučio kako je “grčki dug neodrživ i nikakve strukturne reforme neće ga učiniti održivim bez značajnog oprosta duga”, drugim riječima kako je dosadašnji model rješavanja ovog problema promašen. No njihovi prijedlozi izmjena, uz retorički uzmak od “bolnih mjera štednje”, ni po čemu ne odudaraju značajno od onog što se već provodilo. Sve igre riječima na stranu, čini se izvjesnim da MMF, kao uostalom ni njegovi grčki i europski “partneri”, nisu sasvim sigurni što je to što može spasiti Grčku, iako i dalje inzistiraju na hitnom provođenju ne sasvim promišljenih programa. Ne čudi onda da su njihovi rezultati toliko porazni.