Paneuropska digitalizacija zdravstvenog sustava, odnosno uparivanje raznih i brojnih informacija o zdravstvenim osiguranicima na korak je od stvarnosti. No, javna rasprava na ovu temu objektivno nije niti započela, a građani Europe nisu počeli osvješćivati rizike ovakvog poduhvata. Formiranje javnog mišljenja o tako važnim temama trebao bi biti nužan preduvjet donošenja bilo kakve politike. No, to je čini se, pravilo koje se važi samo za pojedine ili nove članice Europske unije. Kad se radi o politikama EU za formiranje javnog mišljenja, ova tvorevina radije će se osloniti na marketinške trikove nego na općeinformiranje javnosti.
Za potrebe izrade digitalizacije europskog zdravstvenog sustava, EU kao marketinški trik (kojeg će pri zagovaranju procesa koristiti svi mejnstrim mediji) odabrala je, nimalo slučajno, baš problem dijabetesa, inače tek 7. uzročnika smrti u Europi. Radi se naime o bolesti koja jednim dijelom ovisi i o zdravim ili nezdravim prehrambenim praksama i životnim stilovima pacijenata. Digitalizacija europskog zdravstvenog sustava tako bi omogućila centralizaciju informacija koje sada već stoje u zdravstvenim kartonima – samo što bi one bile automatski dostupne svim liječnicima u EU – ali isto tako i prikupljanje podataka o praksama i životnim stilovima pacijenata putem društvenih mreža i sličnih digitalnih platformi.
Prehrambene navike i životni stilovi
Drugim riječima, ako ste već sad pretili i na društvenoj mreži objavite fotografiju na kojoj jedete sladoled, šanse da će vaša zdravstvena premija poskupiti, bilo gdje u EU, povećat će se. Planerima ovog sustava pristup trećih strana vašim privatnim podacima uopće nije sporan, dapače, privatni liječnici i brojne privatne treće strane, poput osiguravateljskih kuća, moraju imati pristup vašim zdravstvenim podacima. Nužnost daljnjih rezova u javnim europskim zdravstvenim sustavima uopće se ne propituje, pa tako ne čudi da ovo načelo stoji i u nacrtu plana digitalizacije europskog zdravstvenog sustava. Kao argument navodi se sve starija populacija, kronične bolesti te inovacije u medicini i rastući troškovi liječenja. Digitalni sustav koristio bi se između ostalog i za “pregled populacije” pa bi se na temelju informacija prikupljenih o vama odlučivalo o smjeru vašeg liječenja. Ako ste pretili i hranite se slatkišima, moguće je da vam se neće odobriti najbolji mogući medicinski tretman, po logici da predstavljate rizičan faktor koji će izazvati prevelike troškove.
No, probleme s idejom paneuropske digitalizacije zdravstva ne smije se locirati u tehnološkim platformama. Same po sebi, one nisu ni “loše” ni “dobre”, suprotno tome, one su u startu pripremljene, programirane i organizirane s obzirom na namjere i ciljeve naručitelja posla, u ovom slučaju Europske unije. Problem dakle leži u perspektivi javnosti i antisocijalnim načelima kao i u metodama kojima EU donosi politike. Dvostruki standardi koji su postali glavna karakteristika Unije jasni su i na ovom primjeru. Dok se primjerice, “zdravstveni” kartoni (računovodstveni dokumenti) poslovnih subjekata nikako ne smiju uparivati, jer se time krše načela prava na zaštitu osobnih informacija, pa kao radnici ne možemo saznati kako naši šefovi barataju našim zaradama, isto se načelo očito neće moći primjenjivati za zaštitu osobnih stilova i prehrambenih navika, što bi se navodno, trebalo nalaziti u srži ideje privatnosti.