Među brojnim radnicima koji nakon ulaska Hrvatske u EU napuštaju zemlju, osobito se ističu oni koji su obrazovani za rad u zdravstvu. Ovaj fenomen već je izazvao opravdanu zabrinutost među upućenijima, no čini se da ne postoji strategija kako da se proces zaustavi. Dapače, zdravstvene politike kao da su usmjerene poticanju odlazaka.
Liječnici specijalizanti već se nekoliko mjeseci intenzivno bore za novi pravilnik koji bi njihovim poslodavcima, ravnateljima bolnica i drugih zdravstvenih ustanova, otežao sklapanje tzv. robovlasničkih ugovora. Posljednji u nizu akcija bio je prosvjed ispred Ministarstva zdravstva početkom prosinca, koji je organiziran pod nazivom “Zadržimo liječnike u Hrvatskoj”. Naime, jedan od glavnih argumenata koje specijalizanti i Hrvatska liječnička komora (HLK) ističu u pregovorima s ministarstvom jest da ugovori potiču sve veći broj mladih liječnika na emigraciju.
Odlazak liječnika u inozemstvo jedna je od najcitiranijih opasnosti s kojima se trenutno susreće sustav zdravstva: prema posljednjim podacima HLK, u protekle tri godine zemlju je napustilo 525 liječnika. Ipak, iako se gubitak toliko liječnika svakako odražava na funkcioniranje mreže zdravstvene zaštite, nemoguće ga je promatrati kao zaseban problem. Upravo suprotno, tek kada se pitanje planiranja zdravstvene zaštite sagleda u cijelosti, može se vidjeti iz kojih sve razloga sve masovniji odlazak zdravstvenih radnika predstavlja razlog za brigu, kao i uzroke koji su do njega doveli.
Krenuti se može od sasvim jednostavnog pitanja, a to je što se u Hrvatskoj u posljednja dva do tri desetljeća događalo po pitanju planiranja zdravstvenih kadrova. Ako ćemo suditi po nalazima nekih stručnih radova1 te raširenosti mjera kojima se pokušavaju zakrpati rupe, poput prekovremenog rad i strogih ugovora o specijalizaciji – ne baš mnogo. Na sličan zaključak navode i nedavni iskazi stručnjaka koji se godinama bave teorijom organizacije zdravstvenog sustava.
Kao što se može pročitati u Strateškom planu razvoja ljudskih resursa u zdravstvu, “planiranje ljudskih resursa u sustavu zdravstva je temelji alat koji osigurava dostupnost dobre i kvalitetne zdravstvene zaštite čime direktno utječe na zdravstveno stanje stanovništva, ali i na osiguranje održivosti zdravstvenog sustava”. Drugim riječima, ako želimo imati zdravstveni sustav koji kvalitetno ispunjava svoju primarnu funkciju, moramo imati dovoljan broj kvalificiranih radnika koji su u sustavu raspoređeni prema realnim potrebama stanovništva. To znači da netko mora voditi računa da profil i broj tih radnika odgovara promjenama kroz koje prolazi populacija – bilo da se radi o demografskim kretanjima, posljedica ekonomskih politika ili nečeg trećeg – jer se samo na taj način sustav može spremiti za periode značajnih odstupanja kao kad, recimo, velik dio liječnika specijalista u isto vrijeme ode u mirovinu.
Potraga za boljim radnim uvjetima
Već na ovom koraku dolazimo do ozbiljnih problema. Podaci o zdravstvenim radnicima se, naime, prikupljaju na nekoliko različitih mjesta, metodološki neujednačeno, što znači da de facto ne postoji institucija koja može pružiti koliko-toliko kompletnu sliku zdravstvene radne snage. Neuređenost ove razine planiranja i upravljanja zdravstvom nužno se odražava i na obrazovanje medicinskih radnika. S obzirom na to da se radi o veoma specifičnom obrazovanju, kao i zbog toga što (ne)prisutnost medicinskih sestara i liječnika direktno utječe na zdravstveno stanje stanovništva, u pravilu se njegovom promišljanju pridaje dosta pažnje. Strateški plan primjećuje da bi bilo dobro imati više medicinskih radnika u sustavu, kao i da je, čini se, interes za zdravstvene profesije pao, ali ne nudi nikakva rješenja za pomirivanje tih činjenica. Čudno je što se pritom nitko nije zapitao ima li pad interesa možda veze s visokim školarinama za medicinske studije ili, kada su u pitanju medicinske sestre i tehničari, s time da je obrazovni sustav toliko kaotičan da na kraju dana ne možete biti sigurni treba li vam za rad diploma srednje škole, diploma strukovnog ili ona sveučilišnog studija.
Neobično je i što donedavno nitko nije dovodio u vezu pad zanimanja za zdravstvene profesije, visoku stopu emigracije i uvjete rada u sektoru. Iako se razlozi za odlazak onih 525 liječnika vole svesti na želju za većom plaćom, istraživanje koje je provelo Povjerenstvo za mlade liječnike HLK pokazalo je kako su glavni razlog za odlazak bolji radni uvjeti. To što se planiranjem u zdravstvu već godinama nitko ozbiljno ne bavi na operativnoj razini i mjere štednje doveli su do toga neizdrživog radnog opterećenja. Pod posebnim pritiskom nalaze se medicinske sestre i specijalizanti: iz razgovora s medicinskim sestrama saznaje se da je stopa sindroma izgaranja primjetno porasla, a akcije specijalizanata upozoravaju na slične probleme među mladim liječnicima. Unatoč tome, probleme medicinskih sestara još uvijek nitko ne spominje, čak ni njihova komora. Kod specijalizanata se ide korak dalje i njihov status se pokušava svesti na navodno lagodnu poziciju studenata, unatoč tome što se s njima prilikom početka specijalizacije potpisuje i – ugovor o radu.
Sve to je tek manji dio slučajeva iz kojih je razvidno do koje mjere planiranje u zdravstvu trokira. Ipak, iako su ti problemi očiti, iz ministarstva i drugih institucija ne dolaze naznake da bi se njih u dogledno vrijeme moglo direktno adresirati. Upravo suprotno – izlaz iz ove prilično nezgodne situacije traži se u još većem opterećivanju postojeće radne snage, razvijanju eZdravstva, prebacivanju veće odgovornosti na same pacijente i, ako već sve to iz nekog razloga propadne, u uvozu gotove radne snage. Nažalost, ono što bi se vrlo lako moglo dogoditi jest da sve te mjere – uključujući ovu posljednju – dožive neslavan kraj svih ostalih blic-reformi kojima je zdravstveni sustav bio izložen prošlih godina.
Prema kolapsu sustava?
Kao prvo, sustavi eZdravstva nisu zamišljeni kao zamjena za kvalitetan zdravstveni sustav, već kao nadopuna sustavima koji sami po sebi već pristojno funkcioniraju – u suprotnom programi eZdravstva samo uvode nove probleme poput nekompatibilnosti različitih programa, pitanja o povjerljivosti i vlasništva nad informacijama itd. Slično vrijedi i za osvještavanje pacijenata, jer uspjeh takvih mjera uvelike ovisi o tome jesu li osigurani strukturni uvjeti za usvajanje smjernica. Uzmimo kao primjer najelementarniji takav program, razvijanje zdravog životnog stila: prije nego što se pacijente krene penalizirati jer se loše hrane i previše sjede, mora se razmotriti nekoliko pitanja. Može li si većina stanovništva priuštiti zdravu hranu? Je li svima dostupna infrastruktura za vježbanje? Imaju li svi poslove koji ostavljaju dovoljno energije za bavljenje sportom? Kako voditi zdrav život u slučaju depresije uzrokovane dugotrajnom nezaposlenošću? Ukoliko sustav pacijentima ne pruža podršku za rješavanje tih pitanja, pokušaj izmještanja odgovornosti na pacijente može dovesti jedino do povratnog većeg (i skupljeg) opterećenja.
Konačno, preostaje opcija dovođenja medicinskih sestara i liječnika iz inozemstva. S obzirom na to da postoji primjetan trend migracija zdravstvenih radnika na globalnoj razini, to se može učiniti izvedivim. Zato se ovim argumentom često emocionalno ucjenjuju radnici koji emigriraju, napuštajući pacijente na milost i nemilost imaginarnih njegovatelja koji ne govore hrvatski, ne razumiju lokalnu kulturu ili nešto treće. Osim u karakterizaciji migrantskih radnika, taj argument griješi u još nečemu – on pretpostavlja da negdje postoji dovoljan broj zdravstvenih radnika koji su spremni raditi u ovim uvjetima, po mogućnosti za još nižu plaću: a to nije točno.
Kako je Ministarstvo zdravstva do sada uvijek bilo sklono metodi učenja pokušajem i pogreškom, uskoro vjerojatno nećemo svjedočiti sustavnom pristupu problemu planiranja, već alokaciji sredstava za neku brzopoteznu mjeru – a jednom kada ona ne uspije, moglo bi se dogoditi da napokon bude prekasno i da zdravstveni sustav kolabira. Bitno je napomenuti da alternativa tome postoji, a leži upravo u onome što trenutno rade specijalizanti: povezivanju i organiziranju, i to ne samo unutar jedne struke. Rad u zajednici i zdravstveno obrazovanje pacijenata jednom su već omogućili izgradnju zdravstvenog sustava čiji nas ostaci i danas služe. Iskustvo te izgradnje, utkano u veći dio sustava, koje još uvijek nije u potpunosti izbrisano, može poslužiti kao osnova za razvoj pokreta koji će se moći suprotstaviti posljedicama dugotrajnog izostanka planiranja u zdravstvu, ali je ključno čim prije početi s izgradnjom takvog pokreta.
- Usp. Trošelj, Mario et al. (2003) “Liječnici specijalisti u Hrvatskoj: opći pregled, mogućnost planiranja i izobrazbe u budućnosti”, Liječnički vjesnik 125:281-291; Polašek, Ozren et al. (2007) “Što žele specijalizirati studenti šeste godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu”, Liječnički vjesnik 129:118-123. [↩]