Hrvatska se država nalazi pred infrastrukturno iznimno bitnom odlukom – tko će graditi mrežu optičkih kablova za brži i jeftiniji širokopojasni internet? S obzirom na važnost takvog projekta očekivalo bi se da status odluke bude onaj nacionalno-strateškog interesa. Međutim, Njemačka ima nešto drugačije planove, a i poluge da ih realizira.
Nedavni berlinski susret premijera najmlađe članice EU-a Andreja Plenkovića i kancelarke najveće sile tog saveza Angele Merkel iznova je pobudio interes za jednom velikom ekonomsko-političkom temom oko koje rasprava traje već, zapravo, preko desetljeće i pol. U pitanju je, naravno, dubiozna hrvatska fiksna telekomunikacijska infrastruktura koja je startno, početkom ovog stoljeća, dopala u posjed Deutsche telekoma, zajedno s tad privatiziranim nacionalnim operaterom, Hrvatskim telekomom. No danas ta infrastruktura nije ono što je bila, nisu isti niti pojmovi koji se nje tiču, kao ni tehnološki kontekst, pa je za diskusiju o ovom predmetu nužno prethodno razmotriti neke pomake u sektoru, lokalno i kontinentalno.
Za početak napomenimo da RH u Europskoj uniji ima gotovo najgoru tržišnu internetsku ponudu, s najvećim rasponom cijena ovisnih o zemljopisnom smještaju, i s krajnje niskom mrežnom efektivnošću po isporuci ugovorene brzine. Potonji je problem moguće usporediti s vodovodnom mrežom koja u Hrvatskoj gubi do 50 posto zahvaćene vode, a zbog visoke dotrajalosti sustava.
Drugim riječima, potreba za dogradnjom infrastrukture u smjeru brzog i protočnog, tzv. širokopojasnog interneta pomoću optičkih kablova, više je nego evidentna. Njemačka smatra da bi to trebao graditi sam T-com ili nitko, dok su hrvatske vlade posljednjih tri do četiri godine najčešće zastupale po njih inače atipično stajalište da bi gradnju i vlasništvo nad takvim strateškim resursom trebala preuzeti sama država. A bez obzira što će i dotični infrastrukturni monopol u prvom redu omogućavati tržišno nadmetanje između ponuditelja internetskog povezivanja, po javni interes još uvijek postoji jasna razlika od pozicije s neupitnim državnim vlasništvom, do one – ustvari, ove – gdje su naša delikatna svjetlovodna vlakna u totalnoj milosti tržišta i njegovih komercijalnih prioriteta.
Packa s visoka
I tako dugogodišnja predsjednica njemačke vlade svako malo poziva na red svoje hrvatske kolegice i kolege, bilo da se radi o Jadranki Kosor, Zoranu Milanoviću, Tomislavu Karamarku ili Andreju Plenkoviću, a nije preskočena ni predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović. Predkrizno vrijeme nije bilo do te mjere obilježeno tom vrstom nervoze; nisu se oko T-coma rojili toliki potentni internetsko-operatorski konkurenti, a i novca je općenito bilo kudikamo više, dok su porezne kontroverze u poslovanju bilo manje očigledne. Taj period, u vezi s ovom problematikom, odlikuje pak debata o nesređenim imovinsko-pravnim detaljima oko postojeće infrastrukture. Slijedi moment ulaska RH u EU i znatno drukčiji tretman sektora, prvenstveno zbog čvršće ujedinjenog tržišta, te zbog daljnjeg tehnološkog napretka kojeg u ovoj priči stalno treba imati u vidu.
I ranije je bilo određenih pokušaja da se nacionalna optička infrastruktura, razbacana po imovini raznih javnih i državnih poduzeća (HEP, HŽ, HC, Janaf, itd.), funkcionalno objedini, pa i da se ublaži monopol T-coma. No s pristupanjem Hrvatske članstvu EU-a otvara se ozbiljnija mogućnost za sistematičan pristup do konačnog javno-vlasničkog modela: EU-fondovi.
Usred mehanizma posvećenog tržištu, dakle, uočen je instrument koji bi mogao etatistički ispraviti anomaliju s dominantnim njemačkim operaterom u jednoj inferiornoj članici europske konfederacije. Između trenutka ulaska RH u članstvo, 2013. godine, do kraja mandata dotične vlade 2015. godine, sva je neprivatizirana infrastruktura stavljena pod kapu državnog poduzeća Odašiljači i veze, te je donesena strategija državne gradnje nove mreže za širokopojasni internet na čitavom naseljenom području Hrvatske. Paralelno je državni regulator HAKOM počeo natječajno subvencionirati prodor širokopojasnog interneta prema zabačenijim krajevima u izvedbi privatnih operatera, te se nakratko činilo da jenjava pritisak Berlina.
Samo nakratko, jer su uslijedile spomenute reakcije prema nastupajućim vlastima u rukama HDZ-a, konkretno adresirane na novu predsjednicu i dvije vlade u posljednjih godinu dana. Ali ne treba ni SDP-u pripisivati neke osobite nacionalizatorske zasluge, sjetimo li se da je ta stranka 2000. prepustila staru infrastrukturu Deutsche telekomu, na jednako čudnovat način kao što će HDZ kasnije Molu prepisati upravljačka prava u Ini.
Funkcije interneta
Ipak, favoriziranje gradnje nove mreže u državnom vlasništvu, kao i popratni otpor njemačkom diktatu, valja u svakom slučaju honorirati. Više je političkih razloga za to, a da suzbijanje korporativnog monopola T-coma nije neophodno na prvome mjestu, mada ne treba zaboraviti da su u ime njegova profita s radnog mjesta doslovno pometene stotine radnika te firme u Hrvatskoj. Najvažniji motiv trebao bi nam biti onaj u socijalnoj funkciji interneta kao javnog dobra koje danas omogućuje ravnomjerniju informacijsku i komunikacijsku povezanost različitih krajeva zemlje, uz veću ravnotežu razvojnih im šansi. Korisna nam je pritom i analogija s posjedom autocesta koje se, prema većini iskustava iz svjetske prakse, uz profitne ciljeve privatnih koncesionara ne mogu održavati niti razvijati onako kao što je to primjer s prometnom infrastrukturom u vlasništvu države.
Vratimo li se nakratko na usporedbu s upravljanjem vodama, nameću se dva novija ustavna rješenja u osiguravanju ljudskih i društvenih prava te razvojne jednakosti. Sa zanimanjem su se tako prenosile vijesti da je Finska 2010. ustavno zajamčila pravo svih građana na pristup brzom internetu, baš poput onih s nedavnim proširenjem ustava Slovenije pravom na pitku vodu.
Nije posrijedi samo upravljanje, nego i nadzor djelomično dereguliranog tržišta i politički dijelom zaštićene mrežne neutralnosti koji je zaista nemjerljivo lakši, precizniji i pravedniji s pozicije materijalno aktivnog dionika u sustavu. Otprilike onako kao što hrvatska država, uslijed odnarođenosti svoje centralne banke i davno provedene rasprodaje poslovnih banaka te gubitka monetarnog suvereniteta, nema mnogo prostora za efikasnu regulaciju financijskog tržišta pomoću državne agencije HANFA. I, konačno, tu je razlog sudjelovanja domaće industrije u državno zadanoj gradnji i kasnijem održavanju nove infrastrukture. Riječ je o golemom poslu gdje se za RH navodno otvara EU-fond s 240 milijuna eura za širokopojasni internet, od čega bi čak 88 milijuna bilo usmjereno na samu buduću mrežu, a tu bi domaća poduzeća ipak bila u prednosti.
Domaći i strani takmaci
Štoviše, javne i državne tvrtke kao što su HEP i npr. RIZ – i donedavno Končar – teško da bi u takvom pothvatu, s obzirom na njihovu domicilnu stacioniranost, imale dostojnog natječajnog takmaca, ako bi tržišna utakmica bila iole ravnopravna. HEP je taj potencijal već bio naznačio jednom obimnom investicijom prije četiri godine, premda ne treba zaboraviti da je ta ista kompanija sličnu superiornost pokazivala u ekspandirajućem sektoru vjetroenergetike, pa je na startu iz njega odgurnuta političkim dekretom, uz pretrpljenu višestruku štetu po svoju poslovnu bilancu i trošak svih korisnika. A zanimljivo je da je ukupno hrvatsko elektroenergetsko tržište komercijalizirano prije svega ususret interesu još jednog njemačkog poduzeća u relativnom većinskom javnom vlasništvu, kompanije RWE.
Njemačka država i njezine federalne sastavnice također su relativno-većinski suvlasnici Deutsche telekoma, pa tako i glavnog dijela nacionalne internetske infrastrukture. Tražeći odgovor na aktualne prijepore oko Hrvatske, kao i sumnjiva podmetanja odozgo, međutim, europarlamentarni zastupnik Ivan Jakovčić omogućio nam je još lanjskog proljeća uvid u službeno stajalište Europske komisije. Zaključak se sam nameće: EK javno ostaje neutralna, a ispod žita tolerira ili čak aktivno potiče privatno-investitorska presezanja te komercijalizaciju javnih dobara. Ali nisu sve države-članice ni izbliza poput Njemačke politički rješene niti snažne da zadrže bar kontrolni paket u tim strateškim javnim poduzećima i velikim sustavima.
Još jedan epohalno propulzivni biznis, ovaj put internetsko-komunikacijski, tako se sustavno nastoji izmaknuti hrvatskoj privredi. I nije zgoreg istaknuti da udio prihoda od usluga povezivanja s internetom u Hrvatskoj, a u cjelokupnom prihodu tržišta svih elektroničkih komunikacija, posljednjih godina raste za po impresivnih četiri do šest postotaka godišnje.
Taj udio već doseže gotovo trećinu sektorskog poslovanja, uz lanjsku neto dobit T-coma u Hrvatskoj od približnih 900 milijuna kuna. Jasno je onda zašto iznova oživljava njemačko protivljenje hrvatskoj državnoj politici koja opet žonglira svojom većom ulogom u ovom predmetu. Baš kao što je jasno i kako jedna država može izgurati drugu van posjeda nad njenim javnim resursom, da bi zauzela primat u njegovoj dioničarskoj strukturi. Politička figura koju ovih dana odigrava Most s pozicije manjeg vladajuće-koalicijskog partnera može stoga značiti obranu strateškog javnog interesa, ali nipošto ako ta stranka uobičajeno time samo otvori prostor za nove privatne igrače do većine eventualnih daljnjih poslova u ovom sektoru.