Slovenski su sindikati u javnom sektoru uspjeli protekli mjesec izboriti priličan uspjeh u pregovorima s tamošnjom vladom. Prema postignutom dogovoru, kroz iduće tri godine trebale bi se potpuno ukinuti mjere štednje, uvedene prilikom izbijanja ekonomske krize. Osnovna pouka ovog slučaja jest da javne financije nisu područje “objektivnih” kalkulacija, već klasne borbe.
Vlada premijera Mire Cerara na prijevremenim izborima, u julu 2014. godine, postigla je rekordan rezultat, zasnovan ponajviše na dva faktora. Kao prvo, na liku i djelu Mire Cerara, u široj javnosti poznatog kao pravnika i povremeno kritičkog intelektualca. Drugi faktor koji je nudila njegova stranka, a koja se u početku i zvala Stranka Mire Cerara, bio je svojevrsni etički imperativ. On nije nudio odgovor na pitanje što će ta stranka raditi kada dođe na vlast, već je u predizbornim nastupima neumorno obećavao da će, štogod radili, raditi to etično. Politika koja kao glavnu programsku točku ističe etičnost, transparentnost i borbu protiv korupcije, osuđena je na neuspjeh. Naravno, ukoliko se ne radi o revolucionarnoj stranci, koja cilja na totalnu promjenu svih društvenih odnosa, a to Miro Cerar, jasno, nikada nije obećavao.
Baš kao i sve prethodne vlade, i ova se na kraju ispostavila kao služavka kapitala, kako nacionalnog, tako i europskog. Njemu je po bagatelnim cijenama prodavala dobrostojeća domaća poduzeća, npr. Helios, koji je 2014. godine prodan Austrijancima za 145 milijuna eura, da bi ga oni ove godine prodali Japancima za 572 milijuna eura. Još veća diskrepancija dogodila se u slučaju Nove kreditne banke Maribor, koju je država dokapitalizirala s 800 milijuna eura, da bi je prodala nekom američkom investicijskom fondu za 250 milijuna eura. Vlada Mire Cerara je očito svjesna kako je u kapitalizmu kupac kralj te se velikodušno pobrine da bude kupovinom zadovoljan.
9 milijuna (ni)je isto što i 60 milijuna
Etični cunami Mire Cerara jednako usrećuje i domaće bogataše. Jedna od mjera, donesenih u njihovu korist, jest mala porezna reforma, koja uvodi novo rangiranje poreznih razreda. Korist od te mjere, za obične smrtnike, neće biti značajna. Za sve one koji primaju neto plaću do visine od 1.600 eura – što je znatno više od svote na kojoj preživljava većina stanovništva – neto godišnje povećanje prihoda iznosit će 0,26 eura. Oni, pak, s neto plaćom od 10.000 eura dobivat će već cijelih 2.400 eura više godišnje. Za stotine tisuća Slovenki i Slovenaca, koji žive ispod ili jedva iznad praga siromaštva, koji preživljavaju na minimalnim plaćama i još minimalnijim penzijama, ta reforma neće donijeti baš nikakvo olakšanje. Umjesto toga, promjenu nabolje osjetit će oni ionako najbolje plaćeni. Sasvim na liniji Superhika, junaka stripa Alan Ford, Miro Cerar uzima siromašnima i daje bogatima.
Posebno degutantan primjer kontinuiteta eksproprijacije siromašnih bio je slučaj inicijative parlamentarne skupine Ujedinjene ljevice (Združena levica), koja je predlagala besplatan školski obrok za djecu koja žive ispod praga siromaštva. Vladajuća koalicija se isprva protivila prijedlogu i tvrdila kako je prethodno nužno napraviti analize i evaluacije postojećeg sistema, pa zatim razmotriti financijske posljedice takvog prijedloga Ujedinjene ljevice, čime je prijedlog, ustvari, odbila. Posebno bizarnom cijela priča postaje znamo li kako je u državnom proračunu za subvencije te vrste već bilo rezervirano 16 milijuna eura, dok bi omogućavanje obroka potrebitoj djeci zahtijevalo tek 9 milijuna eura. Tek nakon glasnog protivljenja civilnog društva, medija i stručne javnosti, vlada je popustila i prihvatila prijedlog.
Iako nam Marxova analiza robne forme u prvom tomu Kapitala govori kako novac ima funkciju univerzalnog ekvivalenta, kojim možemo izraziti vrijednost, tj. cijenu, praktički svega, prema Marxu bi ipak bio apsurd ustvrditi da 1 euro nije jednak 1 euru. Upravo takvu metamorfozu novčane forme uspješno je provela vlada Mire Cerara, u čijem je vrijednosnom sustavu – jednako financijskom, kao i moralnom – 9 milijuna eura za besplatne obroke skuplje i financijski neodrživije od 60 milijuna eura poreznih olakšica najbogatijima, koliko je odnijela spomenuta “mala” porezna reforma.
Učinak štrajka zdravstvenih mandarina
Time se, još jednom, već otrcana neoliberalna mantra kako novaca nema, razotkriva kao ono što je oduvijek i bila – tek klasna politika vladajućih. Novaca nema za točno određene stvari, dok ga se za točno određene druge stvari, istog trena može naći i 5 puta, 10 puta, pa i 100 puta više. Zanimljiv primjer takve financijske suše, koja se na kraju pretovorila u pravi mali pljusak, predstavljaju nedavni pregovori vlade i sindikata javnog sektora. O štrajku Fidesa, sindikata doktora, na Biltenu smo već pisali. Ukratko, štrajk je doktorima s najboljim plaćama izborio dodatnih 53 milijuna eura godišnje. Iako se u tom slučaju radilo prvenstveno o štrajku zdravstvenih mandarina, koji najlošije plaćenim radnicima u sustavu zdravstva nije donio nikakvo značajno poboljšanje, sam je štrajk ipak imao pozitivan, nazovimo ga tako, multiplikator.
Budući se štrajk odvijao istovremeno s pregovorima vlade i sindikata javnog sektora, sindikati su, nakon uspjeha Fidesa, odlučili znatno povećati svoje zahtjeve. Ranije se pregovaralo o iznosu namijenjenom za povlačenje mjera štednje u visini između 22 milijuna i 40 milijuna eura, koliko su tražili sindikati. Nakon što su doktori izborili 53 milijuna, sinidikati javnog sektora su znatno zaoštrili pregovaračke pozicije te zahtijevali povlačenje svih mjera štednje odmah u idućoj godini, što bi zahtijevalo 215 milijuna eura. Dogovorena je svota, jasno, manja – 56 milijuna – ali i dalje znatno veća nego bi bila bez epizode s Fidesom. Uz taj iznos, namijenjen povlačenju mjera štednje u 2017. godini, dogovor uključuje još gotovo 150 milijuna namijenjenih u istu svrhu za 2018. godinu.
Klasna dimenzija “održivosti”
Sagledamo li uspjehe pregovora i sa sadržajnog aspekta, zamijetit ćemo kako je sindikalna strana izborila nekoliko značajnih pobjeda. Umjesto produženja mjera štednje do 2020. godine, što je bio prijedlog vlade, dogovoreno je njihovo potpuno dokidanje do 2019. godine, dok će 2018. vrijediti još tek djelomično. Po pitanju regresa, stav je vlade bio da on ostane na visini od prošle godine, a tek se 2018. godine vrati na visinu minimalne plaće. Umjesto toga, sindikalna strana izborila je povećanje regresa za javne službenike s najnižim plaćama već sljedeće godine. Umjesto nastavka moratorija na napredovanja u više platne razrede i zvanja, napredovanja se odmrzavaju već iduće godine.
Izboren je i dogovor o 2018. godini kao početku pregovora o povlačenju Zakona o uravnotežavanju javnih financija , donesenog 2012. godine, za vrijeme vlade Janeza Janše. Radi se o zakonu kojim su propisane mjere štednje u javnom sektoru. Vlada, naime, isprva uopće nije željela pristati na pregovore o takvim pitanjima. Po pitanju uklanjanja anomalija u okviru sustava plaća radnika u javnom sektoru, vlada je isprva nudila tek mogućnost pregovora o promjenama zakonodavnog okvira, no sindikalna je strana uspjela izboriti da vlada preuzme konkretne financijske obveze. Dogovor tako uključuje 70 milijuna eura godišnje za uklanjanje anomalija, koje će do 26. platnog razreda biti uklonjene do 1. jula sljedeće godine, a sve ostale do 1. oktobra.
Takve promjene bitni su koraci u ukidanju mjera štednje, tim više što se u Sloveniji već dvije godine bilježi ekonomiski rast, zbog čega je navodna opravdanost takvih mjera sve neuvjerljivija. Primjer pokazuje koliko su, ustvari, i javne financije važno područje klasne borbe. Kod vlasnika i predstavnika kapitala, svaka promjena stukture javnih financija u ovom smjeru uvijek iznova izaziva jadikovke o neodrživosti, gušenju poduzetništva i sličnim otrcanim floskulama. U trenutku krize, kada je prvenstveno u svrhu spašavanja bankovnog sektora država značajno povećala javni dug i proračunski deficit, ta se neodrživost financijskog sustava rješavala baš preko leđa javnog sektora. Danas, kada su te okolnosti nestale, država i kapital pokušavaju mjere štednje učiniti trajnima, a tome se moguće suprotstaviti samo pritiskom radničke klase kroz klasnu borbu. To je još jedan dokaz o važnosti radničkog, tj. sindikalnog organiziranja, jer bez njega su mjere štednje uvijek trajne. Bez organiziranog otpora, 9 milijuna za obroke siromašne djece uvijek će biti skuplje od 60 milijuna za poreze olakšice najbogatijima.
Sa slovenskog preveo Goran Matić