Blagdanska najava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da država kreće u renacionalizaciju Industrije nafte putem privatizacije Hrvatske elektroprivrede izazvala je lavinu reakcija. I one pozitivne i one negativne vrtile su se oko pojma nacionalnog interesa. Indikativno je što nitko nije bio u stanju definirati što bi bio taj nacionalni interes. S obzirom na međunarodni politički i makroekonomski kontekst, to nas ne može nimalo čuditi.
Ina će opet biti hrvatska! Poručio je odlučno premijer Andrej Plenković nakon što se na Badnju večer, umjesto malog Isuseka, ukazao pred novinarima i objavio da je hrvatska država izgubila arbitražni spor s MOL-om pokrenut pred UN-ovom komisijom za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi. Arbitražna je tužba podignuta u januaru 2014. godine kako bi se poništio ugovor o upravljačkim pravima, nakon što je bivši premijer Sanader nepravomoćno osuđen za primanje mita u prodaji većinskih prava mađarskoj kompaniji za 5 milijuna eura.
Okružen s nekoliko strogih HDZ-ovih ministarskih njuški, premijer je najavio otkup cjelokupnog paketa MOL-ovih dionica (49,1 posto) u cilju zaštite nacionalnih interesa i strateških resursa (država je trenutno vlasnik 44,84 posto dionica Ine). Ovu iznenadnu političku odluku pratila je i dramatična koreografija presice. Premijerovu suverenu pozu i serioznu intonaciju, nadopunili su vojnički postrojeni ministri. Ukipljeni kao voštane figure iz muzeja Madam Tussaud kao da su čekali da im netko udahne život pa da krenu u odlučni nacionalni boj s Mađarima. No bio je to tek uvod. Dan kasnije počeo je pravi zaplet kad je kao financijski model otkupa predložena prodaja 25 posto dionica Hrvatske elektroprivrede (HEP).
Stranačke i nestranačke reakcije
Gotovo odmah su počele pristizati potpore i optužbe na HDZ-ov plan. MOST-ov saborski zastupnik Miro Bulj najavu prodaje HEP-a odmah je okarakterizirao nacionalnom izdajom. No istrčao je ipak prebrzo, jer je MOST-ov ministar energetike ubrzo objavio da oni kao partner u Vladi podržavaju HDZ-ov plan zbog “postizanja energetske neovisnosti i ostvarivanja razvojnih potencijala”. SDP je bio principijelan kao i obično, pa je nakon vlastite tranzicije iz vlasti u oporbu promijenio stav. Premda su kao vlast tokom 2015. godine i sami najavljivali prodaju četvrtine HEP-a, pa odustali zbog izbora, sada u oporbi odbacuju ovakav plan. No zato ne odbacuje HNS, sitna neoliberalna strančica, nekadašnji SDP-ov partner u vlasti, a sada oporba.
U svakom slučaju, ruku u Saboru za privatizaciju HEP-a neće nedostajati. Pojedini sindikalci već su oštro istupili protiv privatizacije, a HEP-ov je sindikat TEHNOS najavio i sindikalne akcije. Onda su se u cijelu priču uključili i pojedini predstavnici braniteljskih udruga, zapravo HDZ-ovi profesionalni domoljubi. Nimalo slučajno, isti oni koji su godinu i pol prozivali iz šatora SDP-ovu nenarodnu, jugoslavensku i udbašku vlast za “izdaju nacionalnih interesa”, rado bi da se 7 posto dionica preseli u Fond hrvatskih branitelja.
Ovaj zahtjev pojedinih veteranskih udruga zapravo nije neobičan jer je do 2010. godine postojala i zakonska obveza da kod prodaje državnih poduzeća 7 posto dionica pripadne braniteljskom fondu. Ova odredba ukinuta je nakon što je krajem 2008. godine braniteljski fond prodao MOL-u 7 posto dionica Ine omogućivši im da postanu najveći pojedinačni dioničar. Na kraju krajeva, na tržištima kapitala se ne trguje ideologijom, a MOL je veteranima ponudio 65 posto veću cijenu od inicijalne. Belot u šatoru pod Tuđmanovim portretom je zabava i družba, ali transakcije na tržištima kapitala ipak su služba.
Braniteljski fond i “nacionalni interesi”
No sam braniteljski fond indikativan je u više smjerova. Već samo njegovo postojanje nam pokazuje da vođe pojedinih veteranskih udruga jako dobro razumiju kako svijet globalnog kapitalizma funkcionira. Oni su naročito svjesni da ekonomija dolazi prije ideologije i da je nacionalna suverenost, pogotovo za malu ekonomiju na svjetskoj poluperiferiji, tlapnja što se lako rasplinjava pod imperativima tržišta. Mogli bi ih optužiti kako su ratne zasluge iskoristili da sudjeluju u rasprodaji društvenih resursa, knjiženje dionica i uživanje u dividendama, no neki masterplan teško da su imali.
Na ekonomske odluke raznih vlada, čak i ako su bili članovi HDZ-a, vjerojatno nisu imali utjecaj, ali su prihvatili igrati s onim što je politički trenutak nudio. Simbiotski vezani uz HDZ još od rata, s istančanim osjetilom za politički realizam, probrane su udruge oduvijek znale da se tu može nešto i zaraditi. Zauzvrat je trebalo probuditi nacionalni naboj, mobilizirati članstvo, tamo razbiti pokoju ploču, a ovdje podignuti kakav šator. Kad je došlo vrijeme rasprodaje najvažnijih društvenih resursa, red je bio da i oni dobiju svoj dio. Kad je došlo vrijeme da HDZ dobije izbore, red je bio da napune pluća i puhnu u vječnu trubu domoljublja.
Na drugoj strani, onoj efektivne vlasti, premijer i ministri predloženi su plan otkupa Ine i prodaje HEP-a odlučili okarakterizirati kao stvar od “nacionalnog interesa”. Svjesni osjetljivosti odluka što proizvode snažne posljedice po čitavo društvo, pozvali su se na taj univerzalni frazem nacionalnog jedinstva kao na carinsku deklaraciju što garantira ispravnost i valjanost tržišne robe. Zato je taj uobičajeni retorički pečat udaren kako bi otklonio svaku pa i najmanju sumnju da se vlada upušta u avanturu sumnjivog sadržaja. No već na prvom koraku slučaj izgubio se u kontradikciji: čak i ako kupnja jednog strateškog poduzeća potpada pod “nacionalni interes”, kako onda prodaja drugog strateškog poduzeća može biti isto to – “nacionalni interes”? Radi li se samo o zloupotrebi riječi, legitimnom pojmu kojim se skriva prava narav “izdajničke” rasprodaje ili je pojam “nacionalnog interesa” kontradiktoran sam po sebi?
Nacionalna država i hegemonija kapitala
Priča o privatizaciji Ine i svim problemima proizašlim iz tog procesa zanimljivog je sadržaja, a proteže se dugih petnaest godina. Zaslužuje da je čitamo u detektivskom žanru i postupnoj rekonstrukciji mjesta zločina kao onih posljedica jedne te iste ekonomske politike. Priča je to o maloj i nevažnoj ekonomiji na europskoj periferiji, njezinoj uništenoj industriji, međunarodnim financijskim institucijama i nacionalnim političkim klikama, multinacionalnim korporacijama i tržištima kapitala, odnosu države i tržišta, kao i sveopćoj socijalnoj devastaciji, deklasaciji radnika i rastrganim mrežama solidarnosti.
Na primjeru Ine saznajemo da se značenje nacionalne suverenosti potpuno promijenilo zadnjih desetljeća pod kotačima globalnih tržišnih gibanja. Nacionalne države još uvijek postoje, možemo vidjeti da su aktivne u svim javnim područjima, ali one (više) ne obavljaju zadaće u korist naroda (kao ustavno definiranog suverena) već prenose međunarodnu moć kapitala u nacionalni politički i pravni okvir. Svijet oko nas je svijet globalnog kapitalističkog tržišta, čija pravila poput noževa probadaju i sijeku suverena državna ovlaštenja i redefiniraju ulogu politike. Nacionalna država svoj politički legitimitet odavno više ne koristi za poticanje ekonomije i veće socijalno blagostanje, štoviše, zakonima se strogo zabranjuju intervencije države na tržištu. U protivnom, da je društveni prosperitet kriterij obnašanja vlasti, ne samo da se ne bi raspravljalo o zatvaranju sisačke rafinerije nego privatizacije se uopće ne bi ni događale. No smisao nacionalne države je postala transmisija moći kapitala, pa država kodificira standarde koji jačaju njegovu tržišnu moć, a na štetu moći šireg društva, pogotovo onih najugroženijih.
Svaki put kada Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka ili Europska komisija sugeriraju da država smanji opseg vlasništva u javnim poduzećima (Ina, HEP, HAC, željeznice) ili fleksibilizira tržište rada to je demonstracija globalne moći kapitala. U trenutku kada se SAD-a pojavljuje kao posrednik između Ine i MOL-a, to je demonstracija moći svjetske kapitalističke sile koja ne želi ekonomski ulazak (GAZPROM) druge kapitalističke sile na svoj geopolitički teritorij. I takvi zahtjevi se moraju poštovati i takve zahtjeve su naše političke elite naučile bespogovorno poštovati. To je zato jer takve klijentelističke elite ne postoje samo da služe kapitalističkim interesima, da donesu odluke o privatizaciji, da u pravni okvir uvrste ove ili one odluke iz globalnih političkih, financijskih ili vojnih institucija. One su i same naučile koračati tim koridorima moći za vlastiti probitak, naučile su koristiti međunarodne mehanizme moći da se same obogate.
Ako je prvo njihova obveza da znaju svoje mjesto na ljestvici kapitalističke moći i poslušno obavljaju ispostavljeno, onda je drugo njihova privilegija da budu nagrađene. To je onaj moment kada Milanović kaže da napušta politiku da ode malo zaraditi, jer on je svoj posao obavio, sada je na drugima red. Stoga nije neobično da u prvom slučaju na najviše politička mjesta dolaze korporativni igrači, menadžeri, tehnokrati (Tihomir Orešković, Zdravko Marić, Goranko Fižulić…) jer oni najbolje znaju kako da politika služi korporativnom profitu. Dok u drugom slučaju viđamo političare kako naglo prelaze u korporacije na unosno plaćena mjesta (Ivica Mudrinić, Božo Prka, Mate Granić…), dobivaju svoju nagradu za dobro obavljen posao na vlasti. Zato je sindikalist Mijat Stanić sigurno u pravu kada kaže da političare za privatizaciju HEP-a čekaju goleme provizije.
Suprotstavljeni interesi
U ovakvom kontekstu, valja biti na oprezu kada netko upotrebljava frazu o “nacionalnim interesima”. U kapitalističkom društvu ne postoji nešto što je “nacionalni interes”, ne postoji neko organsko društveno jedinstvo i homogenost interesa. Postoji kapitalistički interes (profit). I postoji radnički interes (sigurno radno mjesto, veća plaća, bolji radni uvjeti ili razvlaštenje kapitalista…).
Razdoblja klasnih kompromisa, omogućena visokim profitima, davno su iza nas. Klasne napetosti i klasni sukobi druga su strana medalje sve oštrije artikulacije kapitalističke (samo)volje. Stoga borba protiv privatizacije HEP-a, borba protiv kompradorskih elita koje kao u doba kolonijalne moći obavljaju prljav posao, to je borba radnika protiv njegove moći kapitala. Ne samo radnika u konkretnom poduzeću nego svih drugih radnika kojima je i trenutna cijena struje previsoka, a privatizacijom bi samo postala viša.
Na jednak način treba odbiti i ponuđeni aranžman naših izvršitelja globalne moći koji su iskoristili tržište rada da egzistenciju radnika jednog poduzeća ucijene egzistencijom radnika drugog poduzeća. Privatizaciju HEP-a treba zaustaviti, a vlast prisiliti da radnike Ine zaštiti od nepovoljnih poslovnih poteza MOL-a. Nacionalizacija Ine može biti jedna opcija, ali nikako preko leđa drugih radnika. A kada izvršitelji kažu da povećanje javnog duga nije opcija, treba postaviti pitanje o bankarskom sustavu izvan kontrole društva ili postaviti pitanje o kontroli deviznih rezerva. Na kraju ostaje neminovno povezati borbe radnika ovih poduzeća, kao i šire zajednice, i demonstrirati otpor.