Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker odgovorio je rumunjskom parlamentarnom zastupniku Sorinu Moisă-i koji je adresirao brige rumunjskih znanstvenika po pitanju novog modela plaćanja znanstvenika u znanstveno istraživačkom fondu Europske unije Horizon 2020 (Obzor 2020). U svom odgovoru Juncker je čak dao natuknuti da bi se tek promijenjena pravila mogla promijeniti ponovno.
Naime, rumunjski znanstvenici iznijeli su optužbu prema Europskoj uniji tvrdnjama da znanstveno istraživački europski fond Horizon 2020 (“Obzor 2020”) “potiče emigraciju i euroskepticizam”. Ne radi se ni o kakvoj novoj optužbi, ona u kontekstu “mobilnosti” vrijedi za cijeli bolonjski prostor, a funkcionira po davno zacrtanim pravilima Općeg sporazuma o trgovini uslugama (GATS). U njemu se naime prepoznaju dvije strane – ona koja prodaje uslugu i ona koja prima uslugu. Usluga sama može se razmjenjivati preko i unutar granica nekog, trgovačkim sporazumima određenog, prostora. Mobilnost je od samog početka bolonjske obrazovne reforme bila jedan od najvažnijih mehanizama razmjene intelektualnih “usluga”.
Očekivano, u razmjeni ovih usluga postoji neravnoteža: dok zemlje periferije masovno, o vlastitom trošku, šalju svoje studente i znanstvenike na do-obrazovanje u zemlje centra, preljev i intelektualaca i financijskih sredstava u obratnom smjeru (od centra ka periferiji) jedva da postoji. Neravnoteža se na političko administrativnoj razini objašnjava jednostavno većim interesom za bolja i kvalitetnija zapadna sveučilišta. Međutim, lako je razvijati kvalitetu tih sveučilišt kad je sustav postavljen tako sama činjenica postojanja interesa opravdava daljnje slijevanje sredstava u zapadna sveučilišta. U široko društveno prihvaćenoj logici koja obrazovanje tretira kao uslugu, odnosno robu, kojom je dozvoljeno trgovati, drugi kriteriji , poput socio-ekonomske funkcije obrazovanja, uopće nisu niti na dnevnom redu rasprave.
Novi komisijin socio-ekonomski eksperiment
Ovi mehanizmi, nisu bili toliko javno vidljivi sve do novembra upravo protekle godine, kada je kombinacija novih pravila u Horizonu i sporne Direktive o upućenim radnicima razotkrila nove neravnoteže u odnosu europskog centra i periferije. Naime, prema novim pravilima rumunjski znanstvenici za neki će intelektualni posao biti plaćani oko 7 do 8 eura po satu dok će njihovi parnjaci u zemljama europskog centra za isti posao primati naknadu od do 30 eura po satu.
Posljedice ove promjene već su dobile svoje prve obrise pa je tako skupina znanstvenika iz velikog rumunjskog grada Cluja umjesto preko Rumunjske novi istraživački projekt prijavila preko jednog nizozemskog sveučilišta. Dakako, to znači da će se i svi rezultati koje ova skupina ostvari voditi kao zasluge nizozemskog sveučilišta. Ukoliko ovo postane uobičajena praksa, što je očekivano, rezultati kombinacije ovih dviju direktiva imale bi nove katastrofalne posljedice za kvalitetu znanosti u zemljama europske periferije. Znanstvena produkcija u zemljama perfierije urušit će se, a naša će sveučilišta postati još irelevantnija – ne samo na međunarodnim ljestvicama kvalitete – već i kao vrijednost diplome na ujedinjenom europskom tržištu rada koja treba predstavljati ulaz ka poželjnijim radnim mjestima.
Premda su i rumunjski europarlamentarac i predsjednik EK zaključili kako se ovdje ne radi o “objektivnim birokratskim preprekama” nego o grešci u koracima Europske komisije, bojimo se da se radi o neopravdanoj dobroj vjeri poklonjenoj Europskoj komisiji. Da je tome tako jasno je ako se u obzir uzme proces donošenja Direktive o upućenim radnicima koja predstavlja novi napad na cijenu rada u Europi. Ona je naime donesena usprkos žutim kartonima (mehanizam veta) koje su uložile zemlje istočne Europe, ali koje je EK jednostrano odbacila.
Naime, prema ovoj direktivi, gastarbajteri koje je firma uputila na rad u drugu zemlju više neće primati nadnice koje su na snazi u zemljama rada nego će biti plaćani prema cijenama rada koje vrijede u njihovim matičnim zemljama. Ovo je očito jedan od načina kojima se Komisija dosjetila kako bi “riješila problem” ekonomskih migracija, međutim, ovo je i novi mehanizam pritiska na cijenu rada domaćih radnika. Dugoročno, ova direktiva otvara mogućnost da se za isti rad u jednoj zemlji uvedu različite cijene, a s obzirom na podrijetlo firme gosta odnosno radnika gosta. Ako cijena rada pada gastarbajterima u Njemačkoj, to će nužno za sobom prema dolje povući i cijenu rada domaćih radnika. A rumunjski znanstvenici u svemu ovome tek su pokusni kunići novog Komisijinog katastrofalnog socijalnog eksperimenta.