U svim predviđanjima globalne političke 2017. godine na repertoaru su isti motivi: rast desnog populizma, kriza liberalne demokracije i tzv. lažne vijesti. Čini se da u osnovi političkih poticanja ili odgovora na ta predviđanja stoje konkurentske teorije zavjere: i kod samih desnih populista, kao i kod onih zabrinutih za budućnost liberalne demokracije.
Obljetnice i jubileji znaju biti prilično zeznuta stvar. Naprosto, neodoljivo mame za usporedbama između trenutne situacije i one u kojoj se zbio događaj koji se obilježava. Otvara se prostor za elegantne, pa i bombastične, paralele i analogije koje lako mogu zavesti publiku. Povijesna dimenzija nudi dojam dubine uvida, a brzopotezni i jednostavni analitički manevar omogućuje i slabije upućenima da na prvu “shvate” o čemu se tu zapravo radi. Postupak je sličan onome kazališnih redatelja kada se odluče uprizoriti neki dramski klasik s opravdanjem kako nam upravo taj komad ili autor imaju puno toga za reći o današnjoj društvenoj situaciji.
Tako, na primjer, u zadnjih nekoliko godina gotovo da nije bilo renomiranijeg teatra u Zagrebu u kojem nije insceniran, pitaj boga zašto, neki Molièreov komad. Redateljska pojašnjenja u takvim situacijama uglavnom streme tome da zapravo neutraliziraju eventualni politički ili društveni ključ navodno prisutan u takvim komadima jer jednostavno proglase da se u njima može naučiti podosta o univerzalnim pitanjima i vrijednostima, mahom moralnog karaktera. A ako je nešto toliko univerzalno da je primjenjivo u bilo kojem povijesnom trenutku za tumačenje društvene stvarnosti, onda je po prirodi stvari “apolitično” – preciznije, politički se nalazi na strani onih koji imaju moć jer se naprosto odustaje od toga da te odnose moći razloži.
Zlobna predviđanja
Neposredno pred Novu godinu, The Economist je objavio članak “Bolshiness is back” u kojem autor, Adrian Wooldridge, predviđajući globalnu političku situaciju u 2017. godini, vuče paralelu sa situacijom od prije točno sto godina. Dakle, trenutni politički kontekst je takav da prilično podsjeća na godinu koju pamtimo po socijalističkoj revoluciji u Rusiji. Sažetak članka, u kombinaciji sa sažetkom članka sličnog žanra objavljenog u The Guardianu, za domaći je kontekst osigurao T-Portal. Dakle, oba članka izriču prilično nepovoljne prognoze oko političkih previranja i ishoda koja nas čekaju u tekućoj godini. Ključna žarišta su već svima poznata: nakon izglasanog Brexita i pobjede Donalda Trumpa, 2017. na repertoaru su izbori u Francuskoj i Njemačkoj koji sa sobom nose mogućnost novih uspjeha tzv. populističke desnice, a situacija u Turskoj i na Bliskom istoku je ionako stalno na rubu potpune eskalacije. Pitanje je također prilično poznato, premda odgovor neprestano izostaje: kako spriječiti kolaps liberalne demokracije od prijetećih izazova?
Da bi pokušao ponuditi odgovor, The Economist nas vodi u 1917. godinu i nastoji ponuditi povijesnu lekciju koja bi mogla poslužiti kao inspiracija za rješenje problema. No, kao i u slučaju inscenacije dramskih klasika, nešto mora ostati neupitno, van domašaja povijesnih zbivanja i univerzalno: dok su to u dramama uglavnom uzvišena moralna pitanja, u liberalnoj dijagnostici to je sam (ekonomski) liberalizam. To nas onda, kao u spomenutom članku, vodi do prilično bizarnog narativa o 20. stoljeću i političkih lekcija koje možemo naučiti. Dakle, Prvi svjetski rat je uzdrmao liberalni poredak, što su iskoristili komunisti da izvedu revoluciju u Rusiji. To što je caristička Rusija i po političkom ustroju i po stupnju razvijenosti potpuno neusporediva s današnjim Zapadom, autoru ne predstavlja preveliku analitičku poteškoću.
No, zato mu fašizam i nacizam predstavljaju analitičku olakotnu okolnost da može u svojoj priči doći do još jednog nesretnog kolapsa liberalnog poretka – Drugog svjetskog rata. Naime, u maniri nedavno preminulog nestora historijskog revizionizma, njemačkog povjesničara Ernsta Noltea, autor izvore fašizma i nacizma ne vidi u ekonomskim i političkim prilikama u Evropi u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, već fašizam i nacizam tretira kao odgovore na komunizam. Kao da se radi o nekoj opskurnoj težnji za balansom koju u sebi nosi ljudsko društvo: pojavio se lijevi ekstrem, a sada mora i desni, pa će biti još jedan rat i onda će sve doći na svoje. A da bude tako, potrudili su se svojski zapadni čelnici nakon rata i osnovali Ujedinjene narode, Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku. I onda je krenulo zlatno doba zapadne demokracije. No, onda je opet nešto krenulo po zlu. Samo što je razlika što su prije 100 godina tu nevolju iskoristili radikalni ljevičari, a danas su na redu autoritarni desni populisti.
Nekoliko školskih pitanja
Na nekom zamišljenom idealnom satu povijesti u 4. razredu srednje škole, profesorica bi predstavila ovaj klasični liberalni narativ o povijesti 20. stoljeća i upitala učenike: što vam nedostaje u ovoj priči? A učenici bi odgovorili: ali nije nam jasno kako to da se liberalizam odjednom nađe u krizi? To se odvija periodično po nekim povijesnim zakonima? Ili se ljudi malo opuste pa zaborave? I onda bi profesorica odvratila protupitanjem: a koji je segment ljudskog društva, ključna ljudska aktivnost, zaboravljena u ovom pregledu? Na što bi kakvo domišljatije dijete ponudilo odgovor: pa ekonomija. A što mislite, zašto je zaboravljena, pitala bi profesorica? Nakon desetak sekundi muka, profesorica bi odgovorila: pa nezgodan je odnos između vrijednosti liberalne demokracije i ekonomije, točnije kapitalizma. Njihova promovirana podudarnost nedavnog je i kratkog trajanja, kao i zemljopisno prilično izolirana. Također, procedure liberalne demokracije nisu proistekle iz samih zakonitosti kapitalističke ekonomije niti su ih instalirale prosvijetljene elite – one su u prvom redu rezultat borbi radničke klase kroz 19. i 20. stoljeće.
Mogla bi naša profesorica i zlobno dometnuti da su te liberalne demokracije Zapada bile najstabilnije dok je postojao Sovjetski savez i dok su klasične socijaldemokratske i komunističke partije imale relevantne izborne rezultate u tim zemljama. No, presudniji je faktor bila činjenica da su profitne stope bile dovoljno visoke da se redistribucija mogla vršiti bez ozbiljnijeg pritiska na “normalno” odvijanje investicija. Sedamdesetih godina je tome došao kraj i krenuo je obračun s ljevicom i organiziranim radništvom. Usput je i socijalistički projekt na Istoku propao, tako da je kapitalizam ostao na kraju sam sa sobom i svojom liberalnom prtljagom. Očito da je posrijedi bio preveliki izazov. Ipak, nisu liberalni stručnjaci sasvim slijepi u svom pogrešnom čitanju povijesnih predložaka i analizama njihovih današnjih navodnih “inscenacija”. Ipak ih nešto svrbi. Odnedavno sve češće svjedočimo tome da analitički odjeli Međunarodnog monetarnog fonda ističu rast ekonomskih nejednakosti kao ključan razlog političke destabilizacije, a prije neki dan im se pridružio i Svjetski ekonomski forum koji je u nejednakosti i rastućoj društvenoj polarizaciji prepoznao središnje probleme suvremenog svijeta. I članak u The Economistu na kraju ipak pažnju posvećuje tim problemima i donekle napušta nategnute povijesne analogije.
Konkurentske teorije zavjere
Brojni su analitičari, inače prilično neskloni marksističkoj analitičkoj optici, Brexit i Trumpovu pobjedu tumačili u klasnim terminima. No, uz pokoji ustupak zahtjevu za pravednijom distribucijom bogatstva, analitika i recepti sveli su se na svojevrsnu teoriju zavjere kao odgovor na desno-populističku teoriju zavjere. Po već ustaljenom obrascu, Trump, a i brojni drugi mu manje ili više adekvatni pandani, kao uzrok klasnog raslojavanja i demokratskog deficita, prepoznali su navodni pakt između liberalnih elita i manjina zbog kojeg ispašta autentični narod. Sve se to odvija pod šifrom “totalitarnih” pretenzija “političke korektnosti”. Jednim potezom je povezana profesionalizacija skrbi za ugrožene manjine sa sve užim prostorom za demokraciju: masovna politika je opozvana u ime ekspertize i tehničkih znanja, prvenstveno u sferi ekonomije. Drugim riječima, kodificirani rječnik “političke korektnosti” predstavljen je kao istovjetan kodifikaciji političke rasprave o ekonomiji. Desni populistički projekti nude “slobodu govora” o manjinama i njihovim pravima kao nadomjestak za autentični politički angažman u sferi rada ili, zapravo, u politici uopće. Uz povremeni naglasak na povrat “globalizacijom” izgubljenih radnih mjesta koja navodno dodatno ugrožavaju migranti, desni populisti i dalje štuju središnju političku korektnost našeg doba: šutnju o kapitalizmu i mogućim alternativama.
Dok desnica upozorava na tajnu povezanost establišmenta i manjina, liberalni komentatori ciljaju na manipulaciju: putem takozvanih fake news, desnica je izmanipulirala birače i pridobila ih na svoju strane. Politički recept je ponovni povratak istine u medije, kako u one “obične” tako i u one “društvene”. Kao što su mnogi već upozorili, lažne vijesti nisu nastale nedavno. One su dio repertoara liberalnih politika od davnih dana. I ne samo to, nije li “neočekivanost” izbijanja globalne financijske krize 2008. godine dovoljan dokaz da smo cijeli niz godina živili u fake news kontekstu? I nisu li lažne vijest gotovo pa neizbježan produkt ulaska kapitalizma u digitalnu sferu – ovisnost internetskih medija i platformi o plaćenim oglasima i rastu njihove cijene brojem klikova, dovoljna je inspiracija za bujanje atraktivnih, lažnih vijesti? Također, nije li beskrajno glupo krenuti od pretpostavke da su ljudi glupi pa ne shvaćaju da su ekonomski deprivirani? Koliko god bilo glupo vjerovati da su im migranti za to krivi, jednako bi bili glupi da vjeruju kako će ih slobodno tržište osloboditi od takvog stanja.
Nažalost, to je otprilike, u kratkim skicama, okvir suvremenih političkih rasprava. Kako sa svim tim stojimo u domaćem kontekstu? Na sreću, nismo sasvim u korak sa svijetom, ali, nažalost, zato i izgleda još tužnije. Radikalna desnica optužuje imaginarne jugoslavenske elite da i dalje drmaju svime, predsjednica države optužuje skoro pa imaginarne Srbe da ugrožavaju većinski narod, predsjednik vlade misli da je svjetionik stabilnosti u Evropi, a liberali će mu stvarno i povjerovati ako potjera kojeg ustašu iz stranke.