“Profesionalno i osobno, nisam mogao dopustiti da me se stjera u kut i da preuzmem stajališta koja obezvrjeđuju moje javne stavove.” Kazao je urednik Mapo media Alfred Lela, objašnjavajući razloge svojeg otkaza u jednom od najvećećih albanskih medijskih carstava, dodavši kako se nije slagao s novom uredničkom politikom ovog medija. Zbog pritiska kojeg je na njega vršio nakladnik Henri Cili zbog negativno intoniranog teksta o premijeru Ediju Rami, Lela “nije imao izbora nego dati otkaz”, izjavio je.
On nije jedini albanski ugledni novinar ili urednik koji je u posljednje vrijeme dao otkaz ili izgubio posao u albanskim mejnstrim medijima. Nešto slično se dogodilo sa Armandom Shkullakuom glavnim urednikom ABC vijesti koji je na toj poziciji bio posljednje četiri godine. On nije međutim razjasnio da li je sam dao otkaz ili ga je dobio, no njegovi kolege preplavili su društvene mreže haštagom #posljednjiotok želeći time istaknuti njegovu istinoljubivost, profesionalizam i kritičnost kao novinarske vrline koje prema mišljenju struke među albanskim novinarima postaju deficitarne.
Analitičari zasad predviđaju će ovi i drugi otkazi uzrokovati snažan disbalans političke ravnoteže u albanskim mejnstrim medijima. Otkaze su naime dobili ili dali mahom urednici smatrani opozicijskima, dakle oni koji ne pišu na korist vladajućoj stranci.
Kontrola tržišta oglašavanja
Sve ovo nije nimalo neobično ako se sagleda struktura medijske scene u Albaniji koja dijeli krucijalne elemente sa hrvatskim i makedonskim medijskim sektorom. Kao prvo, medijski sektor u Albaniji nalazi se u usponu, pa je tako u posljednjih 15 godina ukupan broj zaposlenih narastao sa 2018 (2002. godine) na 5527 (2014.) osoba. Polovicu zaposlenih u medijskom sektoru čine urednici i novinari. Drugo, medijski radnici u Albaniji su visokoobrazovani: čak 64 posto radnika ima prvostupničku diplomu, još 32 posto ima master, a dodatnih 1,7 posto je doktoriralo. Pritom je čak 73 posto visokoobrazovanih završilo novinarstvo, neki oblik medijske ili komunikacijske znanosti dok je dodatnih 27 posto završilo neki drugi fakultet. Treće, plaće u medijima su zadovoljavajuće, s obzirom na druge sektore u zemlji. Najbolje su plaćeni upravo urednici čije plaće, prema podacima Sindikata albanskih novinara, variraju od 714 do 2140 eura. Novinari su međutim, podijeljeni u tri platne klase. Najplaćeniji su televizijski novinari s plaćama od 480 do 526 eura, srednje plaćeni zarađuju oko 395 – 438 eura, a najpotplaćeniji primaju 260 eura mjesečno. No, ipak, čak 65 posto novinara ima mjesečnu plaću između 350 do 613 eura.
Neovisno o strukturi vlasništva nad medijima, većina novaca dolazi upravo od države. Baš kao i u Makedoniji, vlada kontrolira tržište oglašavanja. Prisiljeni da javno objavljuju sve isplate iz državne riznice vladajući su se domislili “inovaciji”, pa tako s ciljem prikrivanja njihove prave namjene, fakture isplaćuju s godinu dana zakašnjenja. Tako je primjerice Mapo media, s početka ove priče, od države za 2014. godinu, na ime faktura iz 2013. godine upabirčio čak 77 posto svojih ukupnih prihoda.
Kontrola medija putem kontrole tržišta oglašavanja najvažniji je oblik utjecanja na medije u kapitalističkim društvima. Premda su balkanske zemlje izrazito transparentne u načinima na koje njihove vlade kontroliraju uredničke politike (transparentnom kontrolom tržišta oglašavanja poput Edija Rame i Nikole Gruevskog ili pak osobnim i privatnim odnosima s vlasnicima marketinških agencija poput Aleksandra Vučića), ne treba upasti u zamku misleći da se u kontekstu medija privatni oglašivači ponašaju drugačije. U zemljama poput Hrvatske primjerice, gdje je vrhunac rada u medijima odavno prošao, plaće se smanjile, a polovica radnika prisilno i trajno napustila sektor, politički utjecaj nad medijima svodi se na pripadanje istom kulturnom krugu, dok oligopolni privatni oglašivači poput Ivice Todorića jednostavno ne financiraju oglase u medijima koji se uopće o njima usude pisati.
Stoga bi bilo pogrešno bilo koji trend u albanskim medijima čitati kao “nedostatak profesionalizma” albanskih medijskih radnika, ili kao zatucani balkanski mentalitet korumpiranih političara. Medijski radnici u Albaniji među najobrazovanijim su novinarima u regiji, stoga će biti zanimljivo promatrati kako će oblikovati svoju borbu u fazi ispuhivanja medijskog balona koja je očito upravo počela. Zahvaljujući vjerojatno obrazovanosti, među albanskim novinarima čini se ne postoje iluzije o prividnoj apolitičnosti i vrijednosnoj neutralnosti ovog sektora. Upravo suprotno, svijest o sve manjoj važnosti urednika na visokom je stupnju, baš kao što je općim mjestom postala i svijest o utjecaju tržišta na autocenzuru. Zbog svih ovih specifičnosti koje tvore albansku medijsku okolinu, moguće je da su albanski medijski radnici u najpovoljnijoj poziciji da izvuku svoju sindikalnu borbu nešto povoljnije nego što je to uspjelo hrvatskim, srpskim ili makedonskim novinarima. Ne samo zbog svijesti o vlastitoj javnoj političkoj ulozi već i zbog strukturno zadanih uvjeta: slabiji zakoni o kleveti, transparentnija informiranost o distribuciji sredstava iz medija i u medije te slični primjeri iz drugih zemalja regije.