Relativna pobjeda na decembarskim izborima u Makedoniji, ohrabrila je mandatara za sastavljanje nove vlade Nikolu Gruevskog za nešto otvorenije obračune s neistomišljenicima. Nakon nekoliko uzastopnih godina prosvjedovanja protiv njegove vlade i nakon nekoliko izvanrednih parlamentarnih izbora, svjestan mogućnosti proizvodnje masovne građanske mobilizacije, Gruevski je krenuo u obračun sa aktivistima nevladinog sektora.
Tako je u srijedu (18. januara) u Skopju predstavljen pokret SOS (Stop Soroš Movement) koji cilja obračunavanju s organizacijama civilnog društva čije financiranje dolazi izvan Makedonije. Dakako, s obzirom na sveprožetu društvenu moć Gruevskog, međunarodno financiranje jedan je od nekoliko mehanizama kojim je moguće stvoriti (građansku) opoziciju korumpiranom premijeru.
No, najopasnija u ovom obračunu je činjenica da su njezini protagonisti visoko pozicionirani urednici i novinari dosta posjećenih mainstream medija. Pokret SOS navodno su osmislili i pokrenuli glavni urednik Makedonske izvještajne agencije MIA Cvetin Ćilimanov, zatim glavni urednik provladinog portala Republika Nenad Mirčevski te Nikola Srbov, kolumnist također provladinog Kurir. Ovo je opasno jer se radi o medijima koji inače nekritično modeliraju istinu, u pravilu pohvalno pišući o vladi VMRO-DPMNE-a, a zbog stabilne infrastrukture, omogućene državnim oglasima, imaju veliku “prođu” u javnosti.
Novinarima po liberalima
Postavljanjem urednika i poznatih kolumnista kao lica pokreta, Gruevski želi u startu iskonstruirati dojam u javnosti kako je čistka aktivista javnosamorazumljiva i da za nju postoji snažna podrška u javnosti. Međutim, postavljanje ovako snažnih faktora “s ove strane kamera” pokazuje upravo suprotno: da je javni pristanak na politiku Gruevskog toliko nizak da je nužno pronaći dovoljno čvrsta čvorišta za diseminaciju stava o nevladinim organizacijama kao krucijalnom problemu makedonskog društva.
Istovremeno, postavljanje novinara na ovako istaknutu funkciju predstavlja i simboličku pljusku Europskoj uniji koja nije propuštala istaknuti vlastitu ulogu u facilitiranju Sporazuma u Pržinu. Jedna od tri krucijalne točke tog Sporazuma bila je i reforma medija te umanjivanje uloge države u medijskoj dinamici. Ovime Gruevski jasno demonstrira kako reforma medija ne samo da nije uspjela već također da on nema nikakvu namjeru ispustiti iz ruku kontrolu nad ovim sektorom.
Treći aspekt obračuna Gruevskog s aktivistima je zastrašivanje i pokušaj stvaranja iluzije da su višegodišnji prosvjedi protiv njega tek djelo pojedinih dobro organiziranih stranih plaćenika, ali nikako i javno mišljenje velikog dijela javnosti. A svođenje organiziranja najdugotrajnijih prosvjeda na Balkanu u posljednjih nekoliko decenija na djelovanje tek organizacija koje financira Soroševo Otvoreno društvo znači isto tako i oduzimanje prosvjednicima djelatne političke mogućnosti te ujedno i patroniziranje svih ljudi različitih političkih stavova koji su u prosvjedima sudjelovali. O snazi javnog otpora Gruevskom govori i činjenica da je javno mišljenje koje mu se protivi toliko veliko i uniformno da on još uvijek ne uspijeva sastaviti vladu. Koalirati sa Gruevskim danas značilo bi političku smrt njegovih koalicijskih partnera. Stoga je pokret SOS lulav pokušaj Gruevskoga da smijeni narod i postavi novi.