Kao što se moglo očekivati prema rezultatima parlamentarnih izbora, Makedonija je daleko od razrješenja dugogodišnje političke krize. Donosimo nekoliko mogućih kratkoročnih scenarija s obzirom na pozicije i kapacitete ključnih aktera, kao i na opće prihvaćeni imperativ stabilnosti. Jedno je sigurno: političke snage za iskorak u progresivnijem smjeru još nema na vidiku.
Prijevremeni parlamentarni izbori održani u decembru 2016. godine trebali su biti epilog političkog procesa čiji je cilj bio rješenje ključnih problema duboke političke krize u Makedoniji. Kako rezultat izbora nije osigurao čistu pobjedu “etničkog makedonskog političkog bloka” (jer VMRO-DPMNE broji svega dva zastupnika u Sobranju više nego SDSM), proces pridobivanja parlamentarne većine sadrži sve elemente potrebne za novo prolongiranje političke krize. I dok VMRO-DPMNE i dalje vodi ista partijska elita koja se nalazi pod istragom Specijalnog tužiteljstva za korupciju u ogromnim razmjerima, albanske političke stranke koje sada drže ključ za formiranje većine uputile su se prokušanim nacionalističkim stazama inzistirajući na etničkim pitanjima.
Ovo se dakako, moglo očekivati jer se “platforma” koju su dogovorile četiri albanske stranke, osim na nekim suludim zahtjevima (poput usvajanja rezolucije kojom se priznaje genocid nad Albancima iz perioda 1912.-1956. godine), temelji na političkim zahtjevima koji su već godinama redovni dio političkih programa albanskih stranka. One su dakle, ovaj trenutak prepoznale kao priliku za snažnije “ganjanje” svojih zahtjeva.
Ovaj je potez albanskih stranaka značajno utjecao na moguće ishode formiranja nove parlamentarne većine. S jedne se strane nalazi VMRO-DPMNE koji je kampanju vodio na poprilično nacionalističkim osnovama. U kampanji je tako zabilježeno više slučajeva političkih govora ispunjenih fašističkom i rasističkom retorikom, uz pozivanje na linč opozicijskih lidera. S obzirom na takav oblik predizborne mobilizacije, čini se gotovo potpuno nevjerojatnim da bi VMRO-DPMNE mogao prihvatiti zahtjeve albanskih stranaka. Međutim, Ali Ahmeti, vođa najveće albanske stranke BDI, usprkos tome što je na ovim izborima, u usporedbi sa prethodnima, izgubio gotovo polovicu svojih glasača, učinio je samostalan korak u smjeru reduciranja albanskih zahtjeva na dva glavna koje je proglasio neizostavnima. On traži proširenje upotrebe albanskog jezika kao službenog na cijelu zemlju i produženje mandata Specijalnog tužiteljstva. VMRO-DPMNE je brzo reagirao na reducirane Ahmetijeve zahtjeve jednostavnom odbijenicom. Međutim, usprkos tome, na dan pisanja ovog teksta počeli su pregovori o potencijalnoj koaliciji između tradicionalnih partnera, Ahmetijevog BDI-ja i VMRO-DPMNE-a.
Nove linije političke identifikacije
Neočekivano umrežavanje albanskih stranaka u platformu nosilo je sa sobom transformacijski potencijal koji je umalo sveo ovu opću krizu – nastalu kao rezultat velikih korupcijskih skandala, prisvajanja državnih institucija, nedemokratske vlasti i opće društvene represije – na običnu etničku krizu. To se, srećom, i zahvaljujući brojnim faktorima, nije dogodilo. Kao prvo, u Makedoniji posljednjih 4 do 5 godina postoji velika multisektorska društvena mobilizacija koja debelo nadilazi etnička pitanja. To je stvorilo preduvjete za zajedničku građansku političku identifikaciju kojom su razbijene tradicionalne linije etničkih podjela prilikom poduzimanja političkih akcija. Kao drugo, činilo se da su upravo Albanci odigrali ključnu ulogu dokidajući tradiciju glasanja za albanske stranke, dakle po etničkim linijama, i to uglavnom napuštajući ju u korist glasanja za opozicijske socijaldemokrate.
Tu promjenu treba tumačiti oslanjajući se na dva ključna aspekta: prvo, s obzirom na to da VMRO-DPMNE još uvijek uživa veliku podršku među Makedoncima, glasanje Albanaca protiv Gruevskog sa statusom najviše anti-albanski nastrojenog političara u zemlji, postiglo bi najveći učinak glasanjem za njegovog protivnika, dakle za SDSM. I drugo, vođa SDSM-a Zoran Zaev otvorio se Albancima u Makedoniji koristeći retoriku koja ne proizvodi podjelu po etničkim linijama, već umjesto toga teži ujedinjavanju. Time je Albancima olakšao da se “otrgnu” od uobičajene prakse glasanja za albanske stranke po inerciji. Upravo se na ovome temelji zaključak da bi Albanci uskratili svoju podršku bilo kojoj albanskoj stranci koja bi ušla u formiranje koalicije s Gruevskim. A to je postalo kristalno jasno u raspravama vođenima u javnosti nakon samih izbora.
Karte u rukama Alija Ahmetija
Ali Ahmeti, međutim, uhvaćen između dvije vatre, našao se pred velikim izazovima. S jedne strane, on je platio cijenu ostanka u koaliciji s VMRO-DPMNE-om gubitkom polovice zastupnika koje je njegova stranka imala u Sobranju u prethodnom mandatu. S druge strane, ako uđe u koaliciju sa SDSM-om, odreći će se principa na kojem je inzistirao cijelu svoju političku karijeru: etničke podjele političke moći. Premda je riječ o nepisanom pravilu, ono je oblikovalo makedonski politički kontekst. Radi se o modelu koji podrazumijeva da vladajuću koaliciju uvijek čine pobjednička makedonska i pobjednička albanska stranka, neovisno o njihovim međusobnim ideološkim i političkim razlikama.
No, s druge strane, Ahmeti je političar koji je svoju reputaciju izgradio na načelu da stabilnost zemlje uvijek dolazi kao prioritet pred svim drugim točkama nečijeg političkog programa. U tom je kontekstu on svjestan nacionalističkog vala kojeg VMRO-DPMNE može pokrenuti ako on odluči formirati vlast s SDSM-om. I s pravom uzima ovaj faktor u razmatranje. Retorika za kojom bi potom VMRO-DPMNE mogao posegnuti svodila bi se na: izdajnički SDSM (koji je uopće došao tako blizu relativnoj pobjedi na izborima zahvaljujući glasovima Albanaca) združen je u zavjeri s albanskim strankama radi protiv Makedonaca. Uzimajući u obzir političku i financijsku moć koju je VMRO-DPMNE tokom deset godina na vlasti koncentrirao u svojim rukama, provodeći pritom strogu socijalnu kontrolu, ova stranka predstavlja realnu opasnost za destabilizaciju zemlje po etničkim linijama. Radi se o posebno relevantnom pitanju ako se pri razmatranju uvaži argument kako VMRO-DPMNE neće prezati pred izazivanjem društvene nestabilnosti i etničkih kriza kao posljednjim utočištem pred pokušajem izbjegavanja odgovornosti i optužnica za ozbiljne korupcijske skandale i kaznena djela za koje ih tereti Specijalno tužiteljstvo.
Jedna od mogućnosti je i da Ali Ahmeti odluči da je koaliranje s bilo kojom od dvije najveće stranke preveliki rizik za stabilnost zemlje ili njegove stranke te da počne lobirati za veliku koaliciju, neku opciju nalik situaciji koju smo imali prije samih izbora kad su sve stranke morale sudjelovati u vladi. Takva velika koalicija važila bi do sazivanja još jednih parlamentarnih izbora koji bi onda išli istovremeno sa lokalnim izborima, dakle u martu 2017. godine, za dva mjeseca. Te potencijalne izbore i Ahmeti i Gruevski vide kao način poboljšanja rezultata obiju stranaka, uz dakako, korištenje svih resursa koji im se nalaze na raspolaganju. Takav bi scenarij ponovno stavio na čekanje cijeli proces razrješavanja političke krize, dajući pritom dovoljno vremena najvećim strankama da se reorganiziraju i prilagode svoje strategije novonastalim uvjetima (npr. neglasanja po etničkim linijama).
Nužnost novih aktera
S obzirom na pat poziciju u kojoj se trenutno nalazimo, ne treba očekivati da ćemo sada svjedočiti nekim velikim političkim koracima vlade čije formiranje očekujemo, neovisno o tome tko će je na kraju formirati. Poremećena uobičajena raspodjela parlamentarnih mjesta ne omogućava ni jednoj političkoj stranci toliku komociju da bi se odvažile na snažne iskorake ka razmontiravanju sustava prisvajanja državnih institucija. To bi zahtijevalo snažan politički legitimitet nove vlade, ali i ponovno otvaranje pregovora s Grčkom kako bi se pronašlo rješenje za problem ustavnog imena ove zemlje. Radi se o takmičenju dvije zemlje zbog kojeg su makedonski pregovori o pridruživanju Europskoj uniji već godinama blokirani.
I dok se situacija u regiji zaoštrava, kao u slučaju srpske provokacije Kosova ornamentiranim vlakom, kriterij državne stabilnosti u Makedoniji ponovno počinje dobivati sve veću važnost. Ova zemlja obično je kotirala kao sjecište mira i stabilnosti na Balkanu. Nažalost, masovni društveni pokreti koji su nastali proteklih godina, posebno u najnestabilnijim zemljama poput Makedonije te Bosne i Hercegovine, nisu stvorili nove političke reference, u obliku novih političkih aktera koji ne bi podlijegali cenzuri što ju proizvodi društveni imperativ stabilnosti.
Te nove političke formacije, hipotetski proizišle iz društvenih pokreta, trebale bi onda predstavljati zahtjeve naroda Balkana, koji bi nadilazili tradicionalno nacionalističko adresiranje i tako bi osigurale nastanak novih političkih alternativa diljem regije. Aktualne političke elite, čini se, radije bi se vratile nacionalizmu kao svojoj “novoj” političkoj mantri. Rizik se rađa onda kada se iste tendencije s elite prošire na narod, a on postoji dokle god ne postoji novi društveno politički subjekt koji propituje i ruši mantre elite. U Makedoniji ćemo tako i dalje svjedočiti svim oblicima manipulacije “volje naroda”, a ova će zemlja i dalje vjerojatno biti “najažurniji” indikator socijalno-političkih gibanja u regiji. Nakon deset godina korupcije i nacionalizma vlade VMRO-DPMNE-ija i BDI-ja, jasno je da ova dva sastojka ne mogu osigurati stabilnost zemlji. Dapače, čini se da bi samo mogli podgrijati nezadovoljstvo naroda.
S engleskog prevela Andrea Milat