Inauguracija novog američkog predsjednika Donalda Trumpa, održana u petak, bila je još jedan povod za analize “duha vremena” i promjena kroz koje prolazi ono što smo nekad nazivali zapadnim svijetom. S jedne strane, do sada dominantne političke stranke pojačavaju svoju “antipopulističku retoriku”, što onda – sasvim karikaturalno – ima odjeka i u zemljama periferije poput Hrvatske, gdje je do jučer otvoreno ekstremno desničarski HDZ odlučio da kontinuiranim prodikama poduči građane o opasnostima “populizma”. S druge strane, u određenim je krugovima Trumpovo preuzimanje kontrole nad najmoćnijom državom svijeta bilo povod za neumjereni optimizam.
“Jučer slobodna Amerika, sutra nova Europa” glasila je parola sastanka europske ekstremne desnice održanog u njemačkom gradu Koblenzu svega dan nakon inauguracije. Predstavnici te opcije iz pojedinih bivših kolonijalnih sila, poput Francuske, Njemačke, Italije i Nizozemske, pokušali su stvoriti vlastitu internacionalnu mitologiju obnove nacija: Brexit i Trump najavili su “buđenje anglosaskog svijeta”, a 2017. bit će godina trijumfa ekstremne desnice u staroj Europi. Nakon što su desetljećima navodno bile kastrirane svojom predanošću demokraciji i ljudskim pravima, sada je vrijeme da bivše kolonijalne sile povrate svoje dominantno mjesto u svijetu, oslobođene “političke korektnosti”.
Pobjednici i gubitnici
Slijedeći retoriku europske ekstremne desnice, pojedini su analitičari ove trendove zbunjujuće nazvali “krajem neoliberalizma”. Taj je termin posljednjih desetljeća označavao predanost politikama deregulacije, privatizacije i “slobodne trgovine”. Sada je izgleda postao označitelj mutnog koncepta “tolerantne Europe” i to bez da je itko – a osobito ekstremna desnica – eksplicitno odustao od “slobodnotržišnih” politika. Još jedna fraza kojom se opisuje ovaj nastup europske ekstremne desnice je “jačanje nacionalnih država”, što je proces koji je izazvao dosta entuzijazma na Hrvatskoj radioteleviziji, koja je spletom okolnosti ostala pod kontrolom “populističke” frakcije vladajuće stranke, nakon što su sam HDZ preuzeli “proeuropski” igrači.
Ako se bivše kolonijalne sile “bude” i najavljuju kraj “globalizma” i početak obnove “suverenizma”, možda je to dobar kontekst i za bankrotirani hrvatski nacionalizam da pronađe svoje mjesto pod suncem. Ironija je naravno u tome da su fantazije o jačanju hrvatske nacionalne države i njezinog suvereniteta u tim varijantama ponovno tek karikaturalni provincijalni pokušaj kopiranja onog što se događa u zapadnim zemljama koje imaju sasvim drugo poziciju u svjetskom ekonomskom sistemu. U Europi “oslobođenoj” svojih postkolonijalnih kompleksa, zemlje poput Hrvatske se sigurno ne nalaze među potencijalnim pobjednicima.