Kipar i fotograf Constantin Brâncuși smatra se jednim od pionira modernizma, kao i jednim od najpoznatijih rumunjskih umjetnika uopće. No status heroja nacionalne kulture nije riješio sve nedoumice vezane uz njegovo nasljeđe kao što jasno pokazuje sudbina skulpture “Mudrost Zemlje”.
Na početku dvadesetog stoljeća, jedan je sin seljaka u svojim tridesetim godinama uzeo alat i krenuo na put za Pariz, navodno pješke. Zvao se Constantin Brâncuși i bio je kipar, a njegov atelje danas je dio Centra Pompidou. Iako, dakako, nije došao skroz do Pariza hodajući, priča o njegovom pješačenju dio je lokalne mitologije koja je opterećivala odnose rumunjske države i javnosti prema njegovom djelu i ostavštini. Posljednja epizoda ovog kompleksnog odnosa odigrala se krajem prošle godine katastrofalnim podbačajem prve nacionalne kampanje prikupljanja sredstava za kupnju jednog umjetničkog djela.
Brâncuși je stekao međunarodnu slavu kao majstor moderne skulpture kombinirajući apstraktne forme s arhetipskom reprezentacijom, “primitivnom” kulturom i folklorom. Njegova najkonzistentnija poveznica s rumunjskom kulturom je trodijelni spomenik na otvorenom (najpoznatiji dio je Beskonačni stup) smješten u gradu Tîrgu-Jiu, koji Rumunjska već godinama pokušava uvrstiti na UNESCO-ov popis baštine. Nakon njegove smrti, 1957. godine, razvila se legenda o tome kako je tadašnja Narodna Republika Rumunjska odbila preuzeti njegov atelje koji je on htio ostaviti domovini uz obrazloženje kako je riječ o “buržujskom umjetniku”. Nema nikakvih dokaza u prilog ovoj tezi, a njegov je atelje neposredno nakon smrti ionako preuzeo spomenuti Centre Pompidou.
Mit o Brâncușiju kao neželjenom umjetniku postao je osobito popularan 1990-ih, u sklopu opće fascinacije emigrantskim umjetnicima i intelektualcima poput Emila Ciorana ili Eugena Ionescoa. Riječ je zapravo o kombinaciji nacionalnog samopodcjenjivanja (“ne znamo cijeniti svoje vrijednosti”), kulturnog pesimizma (“mi smo ih otjerali”) i slabo artikuliranog etničkog nacionalizma, poput onog izraženog zahtjevom da se Brâncușijevo tijelo vrati u Rumunjsku ili da se na memorijalnoj ploči u Parizu dodaju dijakritici â i ș). Ista je mješavina u pozadini priče o skulpturi Mudrost Zemlje.
“Vraćena” baština
Određeni broj manjih ranih Brâncușijevih skulptura već je dugo dio kolekcije Nacionalnog muzeja umjetnosti Rumunjske u Bukureštu (MNAR), iako su rijetko izložene i relativno slabo poznate. Među njima je do nedavno bila i Mudrost Zemlje, skulptura sjedeće žene visoka 56 i pol centimetara koja spada među ranija djela (1907.), a koju je 1910. kupio jedan rumunjski inženjer, da bi je 1957. u svoj posjed preuzela država. Skulptura je preko pedeset godina bila izložena u MNAR-u, ali je 2012. “vraćena” nasljednicima bivšeg vlasnika sudskom odlukom i to unatoč tome što nema jasnih podataka o tome je li država svojevremeno kupila ili konfiscirala skulpturu.
Poznato je kako je država doista kupila drugu Brâncușijevu skulpturu iste godine, ali u slučaju Mudrosti Zemlje nije mogla predočiti nikakav dokaz o kupnji, niti je vlasnik predočio ikakav dokaz da je skulptura konfiscirana. Čak i u slučajevima kupnje, sud je skloniji vraćanju imovine u naturi uz pretpostavku da je transakcija bila “nepoštena”, pri čemu postupci povrata imovine nisu izbjegli mnoge sumnje u korupciju. Tijekom ovog procesa, dva su različita stručnjaka dala sasvim različite procjene vrijednosti Mudrosti Zemlje (jedan 30, a drugi svega pet milijuna eura). Viša cijena je zapalila maštu javnosti i potaknula mnoge usporedbe npr. s cijenama koje postižu djela Pabla Picassa.
“Vraćena” umjetnička djela obično se brzo iznesu iz muzeja i prodaju na aukcijama. Ta je praksa omogućila nastanak Artmarka, jedine rumunjske aukcijske kuće, pa je domaće tržište umjetnina isključiva posljedica sudskih odluka o restitucijama. Prilikom kupnje umjetničkih djela, ali i povijesnih predmeta i rukopisa, država načelno ima pravo prvokupa, koje rijetko konzumira, jednostavno zato što državne institucije ne raspolažu potrebnim sredstvima. Osim toga, čak i oni stručnjaci koji inače rade u državnim institucijama nerijetko precjenjuju vrijednost djela u korist aukcijske kuće.
Dilema otkupa
Inicijalni pregovori o otkupu u pravilu propadaju, jer novi vlasnici traže nemoguće cifre, pa je država dužna natjecati se u sklopu aukcije sa svim ostalim potencijalnim zainteresiranim akterima. Čak i kad nema drugih zainteresiranih kupaca, aukcijskoj kući i stručnjacima koji surađuju s njom u interesu je da se pokrene postupak aukcije koji im onda osigurava visoku proviziju. No slučaj Mudrosti Zemlje imao je jednu komplikaciju: ta je skulptura 1998. (kada je bila u državnom vlasništvu) proglašena nacionalnom baštinom, što znači da je zabranjeno njeno iznošenje iz zemlje osim u svrhu izlaganja.
To je razlog zašto novi vlasnici toliko dugo čekaju da država otkupi svoju skulpturu. Naime, malo je vjerojatno da će se pojaviti strani kupac koji bi platio 20 milijuna eura za skulpturu koju ne može iznijeti iz zemlje. Vlada bivšeg socijaldemokratskog premijera Victora Ponte još je 2014. godine izrazila interes za kupnju Mudrosti Zemlje, no ona nikada nije realizirana. Dilema unutar vlade odražavala je i podijeljeno mišljenje javnosti: jedan dio je smatrao da je kupnja nužna iz razloga nacionalnog ponosa, dok je drugi smatrao da je skulptura ionako zapravo državna i da je izgubljena kroz nepošten sudski proces, pa bi novac trebalo potrošiti na druge stvari, poput škola ili bolnica.
Stoga je započeta javna kampanja usmjerena protiv aukcijske kuće i suda, kako bi se stvorio pritisak, između ostalog i na formalne vlasnike, ljude u starijoj životnoj dobi, da pristanu na nižu cijelu (pet milijuna eura). Vlada je u međuvremenu pala, ali interes javnosti za temu nije oslabio. Otkup Mudrosti Zemlje postao je stoga jedan od glavnih projekata tehničke vlade premijera Daciana Cioloșa i njegovog ministra kulture Vlada Alexandrescua. Ovaj projekt nacionalnog ujedinjenja kroz kulturu i baštinu uključivao je konkretan prijedlog cijene od jedanaest milijuna eura, pri čemu bi pet dala država, dok bi se preostalih šest milijuna skupilo kroz nacionalnu kampanju prikupljanja donacija.
Građanska mobilizacija
Nije sasvim jasno kako se uopće došlo do ove cifre ni kako je ona dogovorena s vlasnicima, ne zna se ni tko je sudjelovao u pregovorima. Poznato je samo da ni Artmark ni neka druga aukcijska kuća nisu bile uključene, što je predstavljalo iznenađenje. Kako bilo, prikupljanje sredstava započelo je u svibnju prošle godine (i završilo 30. rujna), prije nego što su uopće ispunjeni pravni uvjeti da država prikuplja sredstva od donacija ili da kupuje umjetnička djela bez posrednika. Oni su naknadno ispunjeni kada su donesene izvanredne uredbe, no to nije riješilo sve pravne dileme, niti je pripremilo lokalnu birokraciju za organiziranje prikupljanja.
Cijelu kampanju trebala je pro bono organizirati jedna marketinška kompanija. Slogan koji je naposljetku izabran glasio je “Brâncuși je moj”, uz određene varijacije poput “Brâncuși je moj kao što je i zemlja moja”, ispisane na bež podlozi. Poznati umjetnici i druge javne ličnosti spremno su se uključile, no nisu svi bili sretni promicanjem ideje da su osiromašeni stanovnici Rumunjske stvarno pravi “vlasnici zemlje”. Osobito je osporavana namjera da se financijski teret kupnje “elitističkog” djela svali na leđa stanovnika te najava da bi skulptura u budućnosti bila izložena u Muzeju Nacionalne banke, umjesto u Nacionalnom muzeju umjetnosti Rumunjske.
Otkriće da je uprava jednog sirotišta za kupnju skulpture donirala sredstva koja su bila namijenjena djeci izazvalo je opće zgražanje, a konkurentska je marketinška kompanija samostalno objavila neodobreni reklamni spot koji je prozivao Crvenu armiju i komunizam te hvalio čisti rumunjski seljački duh, jačajući nacionalističku dimenziju cijele kampanje. Do studenog, kampanja je prikupila nešto više od milijun eura, a oko sto tisuća ljudi je doniralo sredstva. Vlada je smjesta proglasila veliki uspjeh jer je uspjela mobilizirati građanstvo oko zajedničkog kulturnog nasljeđa.
Slijepa ulica
Ministarstvo kulture je u euforiji predložilo osnivanje Brâncușijevog fonda kojim bi se nastavila prikupljati sredstva za kupnju djela vizualnih umjetnosti. No zatim se stvar još jednom zakomplicirala: prvo je vlada obećala da će prikupiti preostalih pet milijuna eura, a zatim je odustala i prepustila parlamentu da o tome donese odluku. Ministarstvo je donijelo nekoliko proturječnih odluka od kojih niti jedna nije stupila na snagu. Najavljeno je da će se iz nepoznatih razloga Mudrost Zemlje preseliti iz Muzeja Nacionalne banke u Muzej sela (inače etnografsku instituciju) da bi zatim ponovno iz jednako nepoznatih razloga završila u Nacionalnom muzeju umjetnosti.
Jedna je osiguravajuća kuća ponudila da pripremi posebnu Brâncușijevu izložbu, koja bi uključivala i ostala djela iz kolekcije MNAR-a, no od tih velikih najava ponovno nije bilo ništa. U međuvremenu, na inicijativu nekoliko parlamentarnih zastupnika, nezavisni antikorupcijski odjel pri vladi započeo je istragu pregovora na kojima je dogovorena cijena od jedanaest milijuna eura, time bacajući sjenu na cijeli proces. Ubrzo su i ostale procedure namijenjene kupnji skulpture došle u pitanje, a parlament je odbio izglasati finalizaciju cijelog projekta.
Našavši se u slijepoj ulici, vlada je naposljetku morala donijeti još jednu uredbu, ovoga puta onu u vraćanju svih donacija koje je pravno upitno prikupila, i to u roku od naredne dvije godine. Početkom ove godine, socijaldemokrati su se vratili na vlast. Sto tisuća nesuđenih “vlasnika” Brâncușijeve skulpture još uvijek čeka povratak svojih donacija, a formalni vlasnici skulpture, ostarjeli nasljednici prvog kupca, još uvijek čekaju da se okoriste svojim “nasljedstvom”. U međuvremenu, Mudrost Zemlje još uvijek kontemplativno sjedi u sanduku Nacionalnog muzeja umjetnosti Rumunjske.