Iako se dvije zemlje od kad su ušle u Europsku uniju često promatraju kao cjelina s istim problemima, vlade Rumunjske i Bugarske ne pokazuju previše inicijative za međusobnu suradnju. I dok je prekogranični protok ljudi i roba u porastu, cijenu nedostatka zajedničkih projekata plaćaju stanovnici podrazvijenih pograničnih regija.
U nedjelju uvečer 8. siječnja ove godine Bugarska je od Rumunjske zatražila hitnu pomoć u isporuci električne energije uslijed niskih temperatura koje su iznosile između -11 i -16 Celzijevih stupnjeva. Kako je izvijestila televizija BTV, toga je dana do 19 sati potrošnja struje dosegla rekordnih 7700 megavat-sata (MWh) – razinu koja nije zabilježena u prethodnih 20 godina. Bugarska je iste večeri pokušala pokrenuti i takozvane “zamrznute rezerve” nekolicine elektrana na ugljen, koje obično nisu aktivne, ali su u svakom trenutku spremne početi proizvoditi. Nakon početnih problema u njihovom aktiviranju, proces je naposljetku bio uspješan i električni je sustav uspio zadovoljiti povećane potrebe stanovništva.
Rumunjska je odbila bugarski zahtjev pozivajući se na vlastitu “osjetljivu situaciju” u pogledu proizvodnje i zaliha električne energije. Bugarska je i sama ranije odbila slične zahtjeve Turske i Grčke za dodatnim izvozom električne energije. Zanimljivo je međutim da su, unatoč opisanoj panici, obje zemlje nastavljale redovni izvoz struje trećim zemljama. Tih dana rumunjski je izvoz električne energije Mađarskoj bio iskorišten u punom kapacitetu. Bugarska je tijekom najhladnijih dana nastavila isporučivati električnu energiju u zemlje poput Srbije, Makedonije, Grčke i Turske, pri čemu se dio sastojao od bugarskog izvoza, a dio od prijenosa iz rumunjskog sustava. Sofija je počela ograničavati vlastiti izvoz struje tek 13. siječnja.
Bugarske su se vlasti požurile uvjeriti naciju kako traženje pomoći u električnoj energiji od sjevernog susjeda nije ništa posebno ni izvanredno. Temenužka Petkova, tadašnja ministrica energetike na odlasku, čak je naglasila da je prestanak isporuke struje za potrebe izvoza “uobičajena praksa” i da nema potrebe za brigom. Ipak, korisnici društvenih mreža u Bugarskoj tih su hladnih večeri bili zauzeti zabrinutim dijeljenjem i komentiranjem vijesti o rumunjskom odbijanju bugarskog zahtjeva, kao i dojma da se bugarski energetski sustav našao u opasnim vodama.
Bilateralni projekti
Medijski diskurs o hladnoći te različitim energetskim i infrastrukturnim teškoćama obaju zemalja bez mnogo analitičkog truda otkriva da se Rumunjska i Bugarska suočavaju sa sličnim problemima. Nije tajna da su njihovi društveni problemi, razine prihoda i sl. također upadljivo slični, stavljajući ih na posljednja mjesta različitih rangiranja zemalja Europske unije. Bruxelles dvije zemlje tretira kao grupu, a njihove usporedbe po različitim ekonomskim i drugim pokazateljima lako je pronaći u raznim rumunjskim i bugarskim medijima. Ipak, postoji barem još jedna stvar koja ujedinjuje – izražen otpor međusobnoj suradnji. Energetski i infrastrukturni projekti mogu poslužiti kao dobar primjer tog općeg nedostatka angažmana i interesa.
Dakako, situacija je postala složenija otkako su se obje zemlje pridružile Europskoj uniji. Na primjer, 2013. godine otvoren je “Most Nove Europe” preko Dunava koji je cestovno i željeznički povezao bugarski grad Vidin i rumunjski grad Calafat. Također, u studenome 2016. godine između gradova Ruse i Giurgiu (gdje se nalazi “Most prijateljstva”, druga točka transporta preko Dunava) svečano je otvoren plinovod. Ipak, čak su i ta postignuća u bilateralnoj energetskoj i infrastrukturnoj integraciji, realizirana uz financijsku i političku potporu Europske unije, pokazala već spomenuto opiranje suradnji. Plinovod je trenutno jednosmjeran, iz Bugarske prema Rumunjskoj. Na rumunjskoj je strani potrebno konstruirati kompresorsku stanicu kako bi plin mogao teći i prema Bugarskoj.
Dok su neki zbog neobičnog “jednosmjernog cjevovoda” skloni okriviti Bukurešt, postoje naznake da bugarska vlada nije dobro ispregovarala ovo pitanje. S druge strane, most “Nove Europe” je najkraći put između sjevera Grčke te središnje i zapadne Europe pa je preusmjerio barem dio grčkog teretnog prijevoza koji je tradicionalno prolazio kroz Makedoniju i Srbiju. Ipak, od potpisivanja sporazuma o njegovoj izgradnji između Sofije i Bukurešta pa do puštanja u promet prošlo je dugih trinaest godina. Izgradnja je ubrzana tek nakon ulaska obaju zemalja u Europsku uniju, i to kao rezultat europskog pritiska. Rumunjska se općenito opirala izgradnju mosta jer on smanjuje udaljenost i vrijeme koje strani automobili i kamioni na putu prema središnjoj i zapadnoj Europi provode na rumunjskom tlu.
Podrazvijenost pograničnih područja
Danas je promet mostom ogroman te je tvrtka koja njime upravlja u prvih devet mjeseci prošle godine od cestarina uprihodila više od 10 milijuna eura. Ali cestovnu i željezničku infrastrukturu koja se na most spaja s obaju strana Dunava tek treba razviti. Gradonačelnik Calafata Lucian Ciobanu i građani Vidina žale se ipak da obećani ekonomski preporod podrazvijene regije još nije realiziran. Direktorica “Odjela za strateški razvoj i investicijske projekte” Bugarskih državnih željeznica (BDŽ), Marija Čakarova, izjavila je u travnju prošle godine da nadogradnja željezničke mreže koja vodi do Vidina “još uvijek prioritet”, ali da ona trenutno “nema pozitivnu ekonomsku vrijednost” jer pruga s rumunjske strane nije elektrificirana. “Logika zahtijeva da se radovi […] odvijaju u isto vrijeme kao i radovi rumunjskih kolega na njihovoj strani”, objašnjava Čakarova.
Njena analiza izostavlja činjenicu da su za vrijeme bivše vlade Bugarske željeznice zapale u katastrofalno stanje. Željeznički promet bugarskim građanima nije nimalo privlačan, a nekolicina koja koristi usluge BDŽ-a neprestano se žali na kašnjenja, zastoje, lošu kvalitetu usluga i druge probleme. Bugarska ulaže u autoceste i željezničku infrastrukturu, koristeći i sredstva Europske unije, ali ta su ulaganja ograničena na južnu Bugarsku, koja je ekonomski razvijenija od sjeverne. I dok se može tvrditi da je velike prometne koridore iz Istanbula i Soluna kroz Sofiju prema zapadu vrijedno razvijati zbog njihovog ekonomskog potencijala i važnosti za Europu, sjeveroistočna Bugarska (gdje se nalazi i Vidin) i dalje je najmanje razvijena regija Europske unije.
Istodobno, stanovnici Rusea, grada na bugarskoj strani Dunava koji je od Bukurešta udaljen manje od 70 kilometara, sve više shvaćaju da im je prirodni ekonomski centar glavni grad Rumunjske. Čini se i da čitava regija između Rusea i crnomorske luke Varna uviđa istu činjenicu. Stanovništvo ovoga dijela Bugarske masovno koristi bukureštansku zračnu luka “Otopeni”, a njihovi turistički posjeti Rumunjskoj, poslovni odnosi, kao i obrazovanje na rumunjskim fakultetima – cvjetaju. Slično je otvaranje južnim susjedima u posljednjim godinama primijećeno i među Rumunjima – svake godine Bugarsku posjeti oko milijun rumunjskih turista, pri čemu većina pohodi bugarska odmorišta na Crnom moru.
Gledanje u suprotnim pravcima
Kako bi sva ta prekogranična kretanja ljudi bila moguća, potrebna je nadogradnja postojeće infrastrukture. “Most prijateljstva” koji spaja Ruse i Giurgiu izgrađen je 1954. godine i, uz željezničku prugu, u svakom pravcu ima samo po jednu traku za motorna vozila. Kapaciteti mosta i graničnih prijelaza s obaju strana često ne mogu odgovoriti na količinu prometa, kako iz Bugarske i Rumunjske, tako i s Bliskog istoka te iz zapadne i istočne Europe. Dvije su zemlje potpisale sporazum za izgradnju još dvaju mostova, od kojih bi jedan trebao spajati Silistru i Călăraşi, 120 km istočno od Rusea. U ovom trenutku ta mjesta spaja jedna od najčešće korištenih trajektnih linija, jer u blizini prolazi autocesta Bukurešt – Constanţa.
Može se ustvrditi da, općenito gledajući, Bugarska gorljivije od Rumunjske nastoji pojačati bilateralnu suradnju. Ali otpor je vidljiv s obje strane Dunava. Postoje sporovi oko trase planirane crnomorske autoceste, kao i trase podvodnog električnog kabla iz Rumunjske prema Turskoj. Pitanje kabla ponovno je aktualiziralo problem razgraničenja gospodarskih pojasa u Crnom moru koje nikada nije provedeno. Rumunjsko-bugarska neslaganja po pitanjima energetike i infrastrukture mogla bi se objasniti i različitim prioritetima njihovih vanjskih politika. Bukureštanski stratezi nacionalnu politiku na regionalnom nivou vide u ekspanziji odnosa s Poljskom. Osim vječnih interesnih vektora usmjerenih prema Moldaviji, njihovi su pogledi upereni prema zapadu i sjeveru, a mnogo manje na jug. U isto vrijeme, čini se da se vanjsko-politički prioriteti Bugarske mijenjaju pod različitim ministrima, ali se generalno može reći da je Sofija aktivnije politički involvirana sa svojim južnim susjedima – Grčkom i Turskom, te zemljama Zapadnog Balkana.
Pozitivni znaci
Nada za poboljšanje rumunjsko-bugarskih odnosa u bilo kojoj sferi prije će doći od stanovništva nego od vlada. Rumunjska godinama zauzima mjesto trećeg po veličini trgovinskog partnera Bugarske u Europskoj uniji, nakon Njemačke i Italije, s trgovinskom razmjenom koja se u 2016. približila, a možda i prešla, iznos od četiri milijarde eura (statistički podaci još nisu objavljeni). Godine 2015. u Rumunjskoj je bilo registrirano više od 2100 bugarskih tvrtki, a u Bugarskoj pak više od 2500 rumunjskih. Kulturna i interpersonalna komunikacija također je u porastu i može se opaziti posebno u Ruseu, gdje se redovito održavaju izložbe, čitanja poezije, kazališne predstave i koncerti uz sudjelovanje rumunjskih umjetnika. Također, postoje prekogranične zajednice koje intenzivno komuniciraju, promoviraju suradnju i prevladavanje nacionalnog egoizma.
Svi ovi ekonomski i kulturalni kontakti mogli bi s vremenom dovesti do promjene stavova vlada dvaju zemalja. Svakako postoje određeni razlozi za nevoljkost političara da se založe za poboljšanje bilateralnih odnosa. Postoje povijesni, kulturni i politički stereotipi koji nastavljaju utjecati na stavove Rumunja i Bugara. Rivalstvo Bukurešta i Sofije također je važna sastavnica državne logike po pitanju bilateralnih odnosa. Ali postoji i ekonomska i ljudska logika iza uzajamnog i ravnopravnog otvaranja suradnji.
Deset godina nakon integracije u Europsku uniju, postoji potreba za novim načinom razmišljanja. Do prije nekoliko godina, postojale su samo tri javne transportne linije koje su svakodnevno direktno povezivale Ruse i Bukurešt (ne računajući željeznicu, taksije i takozvani “car sharing”). Danas se broj svakodnevnih javnih autobusnih/minibus linija popeo na osam, a dvije od njih direktno povezuju i Varnu. Drugim riječima, ubrzano povezivanje Rumunjske i Bugarske već diktira njihovo stanovništvo. Pitanje je – hoće li ih političari slijediti?
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski