Kraj proteklog tjedna u hrvatskom medijskom prostoru obilježile su špekulacije o poslovnom stanju najvećeg privatnog poslodavca u državi – koncerna Agrokora. Počelo je s time da je početkom godine rejting agencija Moody’s smanjila kreditni rejting koncernu i da su mu pale vrijednosti obveznica, dok se nedugo zatim ispostavilo da Agrokor nije uspio realizirati priželjkivani kredit na bankarskom tržištu. Mediji su, barem oni koji ne ovise toliko o reklamama Agrokora, jedva dočekali da iskoriste “klikabilnost” priče pa su se pojavile najave bankrota i propasti, dok su iz Vlade, premijer Andrej Plenković i ministar financija i bivši zaposlenik Agrokora Zdravko Marić, “smirivali javnost” izjavama da se Agrokor nalazi u solidnom stanju.
S obzirom na to da Agrokor i njegov vlasnik Ivica Todorić predstavljaju svojevrsne simbole ovdašnjeg “ne-pravog” kapitalizma, ne treba čuditi da je cijeli slučaj, kad bi ispao iz poslovnih rubrika, bio tretiran u priličnoj mjeri kao priča o bankrotu pijanog selebritija ili seoskog gazde kojem se puk naslađuje. Naime, Todorićev se uspjeh uvijek tretirao kao plod korupcije, muljanja i snalaženja. Takva je perspektiva omogućavala da se nedaće tranzicije predstave kao rezultat moralnog bankrota pojedinaca, politike ili društva općenito. Premda je u ovoj konkretnoj priči, a i u mnogim drugim, postojao cijeli niz koruptivnih ili ilegalnih djelatnosti koje su bile sastavni dio ekonomskog probitka, fokusiranost na moralnu dimenziju i tajkunske ličnosti, često je iz rasprave odstranjivala širu sliku i tzv. strukturne dimenzije cijelog procesa, neovisne o pojedincima i njihovim moralni nagnućima.
Možda poslovni problemi u kojima se očito našao Agrokor napokon svedu probleme na ono presudno. Ma koliko dvorac pod Sljemenom i helikopteri izazivali opravdani klasni prijezir – bilo radničke klase koja se identificira sa radnicima Agrokora bilo sitne buržoazije koja se stalno žali na državne subvencije – nova faza u poslovnoj putanji Agrokora otkriva povratno zapravo puno više o samim počecima. Kreditna preopterećenost uslijed ekspanzije, pritisak snažne konkurencije, nelikvidnost, pad cijena obveznica i cijeli niz drugih indikatora nam dovoljno govore o tome da živimo u pravom kapitalizmu i da središnje probleme ne predstavljaju pojedini igrači ili nezasitne banke, ma koliko se svakodnevno osjećali konkretno zakinutima. Da ne bi bilo zabune, dalek je i trnovit put do političke operacionalizacije tih problema.
Prema nekim suvislijim procjenama koje su se počele pojavljivati, Agrokoru vjerojatno predstoji prodaja dijela koncerna i/ili IPO (javna ponuda dionica), najavljivana i prije preuzimanja Mercatora, premda manevarskog prostora još ima. Čini se da inscenacije “to big too fail” rasprava o intervenciji države ipak neće biti potrebne, premda bi takve rasprave s obzirom na cijeli niz proturječja koja nužno sa sobom nose mogle biti izvor korisne političke pedagogije.