Da su štrajkovi, ponekad i oni s očajnim metodama (poput štrajkova gladi ili samoozljeđivanja), jedna od najprepoznatljivijih pojava suvremene bosanskohercegovačke svakodnevice odavno je jasno svima. To ne znači da se svi slažu oko njihovih uzroka. Većina je pojavu štrajkova sklona objasniti najizravnije: kao posljedicu katastrofalne bijede koja pogađa najveći dio bh. stanovništva. Neki idu korak dalje pa smatraju da su ekonomske politike različitih državnih, entitetskih, kantonalnih, općinskih i tko zna kakvih sve ne vlasti između ostalog doprinijele toj bijedi. Osim toga, na izbijanje štrajkova bez sumnje znatan utjecaj ima i rastuća socijalna raslojenost, kao i činjenica da sveopćoj bijedi nerijetko izmiču upravo oni koji su najzaslužniji za nju.
Ukratko, u diskusijama o razlozima neprekidnih valova štrajka u BiH, rijetko se kad krivnja pronalazi u navodnoj dosadašnjoj benevolentnosti političkih elita ili pravnim pedanterijama. To nije pokolebalo Veska Drljaču, federalnog ministra rada i socijalne politike, da u najavi novog zakona o štrajku na razini Federacije BiH slomi kičmu izvijajući se u retoričkim akrobacijama kako bi objasnio koristi ograničavanja štrajkova. Naime, prema novom prijedlogu zakona, postrožava se procedura prijavljivanja štrajka koja sad uključuje obaveznu najavu na nekoliko adresa više tjedana unaprijed te, osobito indikativno, predaju dokumenta o suglasnosti poslodavca s održavanjem štrajka na njegovoj imovini snagama reda i mira (policiji).
Rješavanje sporova
Prema izračunu BHRT-a, to bi značilo da je za prijavu štrajka potrebno minimalno 60 dana i to samo ako se osigura suradnja svih drugih aktera, osobito štrajkovima tradicionalno sklonih poslodavaca i policije. Spomenuti Drljača ovako je objasnio nužne promjene: “naoko, to možda izgleda malo komplikovano […] ali imali smo situacije zloupotrebe štrajka […] pri čemu su radnici u gnjevu poduzimali radnje protivne društvenom interesu”. S obzirom da je deklarirana namjera ovog zakona “učiniti štrajk krajnjim sredstvom rješavanja sporova”, odnosno učiniti ga teško izvedivim, očito je kako federalna vlada radne sporove misli rješavati tako da kriminalizira radničko sudjelovanje u njima. Jer, ako se nitko ne smije buniti, sigurno neće biti ni sporova.
U svom tom cirkusu treba primijetiti jednu stvar: promjena zakona o štrajku nije samostalna federalna inicijativa, nego posljedica usvajanja “reformske agende”, dokumenta koji su za BiH sastavili njemački i britanski diplomati, a koji u osnovi smatra da će se svi problemi u BiH, uključujući one međuetničke, čudesno riješiti ako vlada omogući poslodavcima da snažnije nagaze svoje radnike, koji bi onda radili više i jeftinije te tako čudesnom transformacijom učinili Bosnu bogatom zemljom. Gospoda diplomati uvijek i svugdje imaju isto rješenje: ako su profiti niski – nagazi radnike, a ne znaju i ne žele znati da bh. radnici nekad rade za 200-300 maraka ili mjesecima bez plaće i da već lome svoja leđa za profitabilne strane tvrtke koje, gle čuda, ne donose nikakvo bogatstvo BiH.
A njihove zabrane štrajkova ionako su mrtvo slovo na papiru, kao i sve ostale njihove inicijative “rješavanja” bh. problema, jer prevarenim radnicima bez plaće i uskoro bez posla zakonske procedure doista malo znače.