Lech Wałęsa, vođa legendarnog poljskog sindikata “Solidarnost”, dobitnik Nobelove nagrade za mir i bivši poljski predsjednik (1990.-1995.) ne prestaje biti zanimljiv poljskoj, a ni svjetskoj javnosti. Uz njega se već dulje vrijeme vežu dva proturječna mita: onaj o odvažnom rušitelju komunizma koji podržava liberalna javnost i onaj, prisutan u desnim krugovima, koji potpiruje i trenutna vlada stranke Prava i pravednosti (PiS), o izdajniku “Solidarnosti” koji je surađivao s tajnim službama. Poticaj za to PiS je dobio prošle godine kada su u kući udovice posljednjeg poljskog komunističkog premijera Czesława Kiszczaka pronađeni dokumenti koji ukazuju na suradnju Lecha Wałęse sa Službom sigurnosti (Służba bezpieczeństwa, SB).
Stručni tim povjesničara, forenzičara i grafologa koje okuplja PiS-u naklonjen Poljski institut nacionalnog pamćenja (IPN) jučer je potvrdio podudarnost rukopisa “agenta Boleka” iz Kiszczakova arhiva i Lecha Wałęse. Nakon te senzacionalne objave, prilog iz vijesti s poljske državne televizije donosi i podatak da su direktne žrtve ovog “kolaboracionizma” četrdesetak otpuštenih radnika gdanjskog brodogradilišta, no nabacujući i zaključak da je suradnja sa SB-om iz 1970-ih utjecala na odluke Lecha Wałęse, ne samo tijekom 1980-ih kao vođe “Solidarnosti”, nego i kasnije, kao poljskog predsjednika. A to opet podsjeća na niz sličnih tranzicijskih priča prema kojima stanje u državi ne ide na bolje, demokracija ne funkcionira jer “dekomunizacija” nije u potpunosti provedena.
Čvrsta vjernost desnici
S obzirom na Wałęsine aktivnosti u radničkom pokretu, ali i kasnijem aktivnom angažmanu na uvođenju novog političko-ekonomskog sustava u najmanju ruku upitno je da je navedeni oblik suradnje imao ikakvog utjecaja na njegove postupke. Početkom 1980-ih, u trenutku kad je poljski organizirani radnički pokret brojio milijune članova i zahtijevao radikalnu promjenu unutar postojećeg sustava – uvođenje samoupravnog modela u svim tvornicama i poduzećima – Wałęsa je te zahtjeve oprezno umanjivao i radničke ambicije usmjeravao prema civilno-ljudskopravaškim zahtjevima, što je pripremilo teren za kasniji konsenzus između vodstva opozicije i članova Partije oko napuštanja već klimavog socijalističkog državnog uređenja. Mandat prvog predsjednika u novoj državi obilježila je ekonomska šok-terapija, možda i najradikalnija u cijelom bivšem istočnom bloku, koja je podrazumijevala masovne privatizacije, deindustrijalizaciju, nezaposlenost i drastično smanjenje radničkih prava.
Nakon što mu je popularnost znatno opala te je izgubio na idućim izborima, najavljuje povlačenje iz političkog života i povratak poslu električara na svojem prvom radnom mjestu, gdanjskom brodogradilištu. No pompozni povratak radničkim počecima ipak se nije dogodio: umjesto toga osnovao je svoj vlastiti institut, održavao turneje po svijetu i Poljskoj, susretao se s brojnim državnicima promičući ideje “slobode i demokracije”, a primjerice, u trenutku kad su pronađeni Kiszczakovi spisi, boravio je u Venezueli gdje je davao podršku Leopoldu Lopezu, vođi tamošnje desničarske opozicije. Stoga trenutna situacija u kojoj se radikalna desnica na vlasti sukobljava s umirovljenim političarem koji je oduvijek odan desnici, i to tereteći ga za suradnju s komunistima, izgleda poprilično smiješna.
Čini se izvjesnijim da se vlast, u nemogućnosti da Wałęsu drži pod kontrolom, želi obračunati s ovim simbolom “Solidarnosti” – pokreta kojim se, unatoč svemu, Poljaci još uvijek ponose. A što se tiče žrtava, to zbilja jesu poljski radnici, ali tome su jednako kumovali i Lech Wałęsa i oni koji danas rade protiv njega.