Sveučilište u Zagrebu već je mjesecima polje žestokih političkih, profesionalnih, pa i osobnih sukoba među različitim akterima. Jedna od posljednjih točki sporova je zahtjev za smjenom ministra znanosti i filozofa Pave Barišića zbog navodnog plagijata. No iako je njegovo “prepisivanje” zaokupilo gotovo svu javnu pažnju, inzistiranje samo na smjeni dužnosnika na temelju stručnih pravila nudi više zamki nego rješenja.
Kriza koja je na zagrebačkom Sveučilištu izbila u proljeće prošle godine studentskom pobunom protiv ugovora o suradnji Filozofskog s Katoličkim bogoslovnim fakultetom – i time fokusirala borbu za sekularizaciju i demokratizaciju, kako je pisao Igor Lasić – do danas se neočekivano proširila. S početka, val studentskog pokreta zajahali su studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta zatraživši putem svojeg Plenuma zaštitu statusnih i materijalnih prava. Kriza upravljanja koja je zavladala Filozofskim fakultetom do danas se, unatoč apelima prema Rektoratu i resornom Ministarstvu nije razriješila, iako je dužnosti razriješen problematični dekan Vlatko Previšić. U međuvremenu, zabrinuti za pravni status ustanove na kojoj studiraju, organizirali su se i studenti Hrvatskih studija.
Otkako je kriza izbila, adresirani su i problemi radničkih prava – prvo u slučaju kolektivnog ugovora u Studentskom centru, a potom i u vezi novih poreznih pravila koja se odnose na rad preko studentskih ugovora. Također, u nepunih godinu dana imali smo prilike svjedočiti i dugo neviđenim intervencijama represivnog aparata u prostoru Sveučilišta: dovođenju privatne zaštitarske službe da štiti Previšićevo (zlo)upravljanje Filozofskim te kordonu interventne policije pred Rektoratom za trajanja sjednice Senata na koju je opozicijska većina u Vijeću Filozofskog fakulteta poslala novoizabrane senatore. No, kulminacija krize došla je s otkrivanjem i objavljivanjem afera ministra znanosti Pave Barišića u tjedniku Novosti te impliciranja Ante Čovića, prorektora za organizaciju, kadrovski razvoj i međusveučilišnu suradnju, u ministrove afere.
Vratimo li se metodski na početak i Lasićevu dijagnozu krize kao borbe za demokratizaciju i sekularizaciju, pitanje je koliko je te borbe ostalo u trenutku kad je medijskim sredstvima fokus bunta premješten na ministra i interesne krugove kojima on, prilično nedvojbeno, pripada. Dodatno zaoštreno, pitanje može biti i: da li smjena ministra i njegovih suradnika u Rektoratu može razriješiti krizu sveučilišta?
Sužavanje diskusije
Razlog za postavljanje takvog pitanja ne treba dugo tražiti. Prošlo je jedva godinu dana otkako je Zlatko Hasanbegović imenovan za ministra kulture u već zaboravljenoj Vladi premijera Tihomira Oreškovića te je postao glavni predmet javnih reagiranja nevladinih organizacija i nezavisnih medija. Od izvlačenja snimke na kojoj je antifašizam proglasio floskulom do pronalaska fotografije na kojoj nosi ustašku kapu ili tekstova iz devedesetih u kojima je ustaše nazivao šehidima – Hasanbegović je iz dana u dan punio novinske stupce, motivirao peticije, prosvjedna pisma i prosvjedne skupove. Unatoč svoj sili reakcija, dužnosti ga nije došlo filoustaštvo, nego korupcijska afera tadašnjeg predsjednika HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade.
Pad Vlade u kojoj je Hasanbegović bio ministar, međutim, nije poništila rezultate njegova kratkotrajnog ministarskog mandata. Nade u sanaciju štete koje su polagane u novu Vladu sa “struka ispred politike” ministricom Ninom Obuljen Koržinek, kao što je nedavno pokazala Branimira Lazarin, ispostavile su se jalovima jer je ona preuzela “političke relikvije političkog neistomišljenika i prethodnika Hasanbegovića”. U analogiji s tim, fokus na afere Barišića i njegovih suradnika koji prisiljava na bezrezervnu osudu dotičnih, a onda po liniji te osude vrši demarkaciju između “zdravog” i “bolesnog” tkiva na sveučilišnoj i društvenoj sceni, posljedično sužava prostor i slobodu diskusije. Utoliko prijeti opasnost da, kao što je nakon Hasanbegovića došla Obuljen Koržinek, i nakon Barišića dođe netko tko će političku krizu razriješiti tako što će “dokusuriti” žrtve ancien régimea.
Zbog toga bih ukazao na dva, čini mi se, važna problema vezana uz tekući sukob. Prvi se tiče Barišićeve rehabilitacije ustaškog političara i ideologa Julija Makanca u članku iz 1992. godine, koji je od ponovnog otkrivanja čitan najprije s moralnom indignacijom nad rehabilitacijom ustaštva, odnosno nad odavanjem priznanja Makancu da je “osvijestio hrvatsku povijest kao tisućljetnu kalvariju u borbi za opstanak i državnost” i posljedičnim uvrštavanjem u “kolonu hrvatskih mučenika”.
Nacionalna filozofija
Međutim, u prilično nepoznatom širem kontekstu istraživanja “hrvatske filozofske baštine” – programatski utemeljenom još 1881. godine kada je Franjo Marković naglasio da “samo onaj narod, koji si je stekao domovinu misli, prisvojio si je čvrsto i svoju tvarnu domovinu” – riječ je o afirmaciji hrvatskog nacionalizma filozofskim sredstvima. Taj je projekt institucionaliziran još osnivanjem Instituta za filozofiju i njegovog časopisa Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, u kojem je objavljen i Barišićev članak. Važnost istraživanja “filozofske baštine” dodatno je potvrđena 2012. godine prilikom pripreme strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije kada je postavljeno kao jedan od istraživačkih prioriteta za polje filozofije. To i ne čudi budući da je, kako je u knjizi Nauk neznanja istaknuo Borislav Mikulić, hrvatska filozofija dio vladajuće nomenklature.
Koliko daleko taj projekt ide u dokazivanju da su Hrvati dio zapadnog kulturnog kruga vidi se iz knjige Žanrovi hrvatske filozofske baštine od 15. do 18. stoljeća Ivice Martinovića, Barišićeva nasljednika na dužnosti ravnatelja Instituta za filozofiju i dugogodišnjeg urednika Priloga. On je za to razdoblje izbrojio 116 filozofa, koji su napisali 366 djela razvrstanih u 63 žanra – u rasponu od očekivanih poput članka, eseja ili rasprave do neočekivanih, ili čak bizarnih, poput epigrama, epitafa, molitvenika i pogrebnog govora. Prioritiziranje ovakvih istraživačkih projekata, naglašeno nekritičnih prema uvjetima svojeg nastanka kao i prema svojem predmetu, filozofskoj struci višestruko šteti. Iznad svega, time što je funkcionalno programira kao “sluškinju nacionalne ideologije”, čime je stoljećima retardira u povijesnom razvoju te potpuno izolira od društvenog konteksta. Utoliko, fundamentalna humanistička disciplina gubi svaku autonomiju osim one iluzorne i cementira svoju ovisnost o političkim centrima moći koji kontroliraju uvjete njezine reprodukcije.
Drugi problem kojim treba kontekstualizirati aktualna događanja sukob je između dvaju filozofocentričnih grupacija koji traje već dvadesetak godina, otkako su Barišić, Čović i suradnici uklonjeni s Hrvatskih studija – institucije koju su osnovali 1992. godine kao konkurenciju “crvenom” Filozofskom fakultetu. Njima su otada opozicija filozofi koji su ostali na Studijima i organizirali se u Udrugu za promicanje filozofije – strukovno udruženje paralelno Hrvatskom filozofskom društvu – a sa nefilozofskim dijelom akademske zajednice povezani putem Foruma za etičnost u znanosti i visokom obrazovanju.
Izlazak iz dnevne politike
Ta opozicijska struja više nema lik ekstremnog nacionalizma kakav je imala dok ju je predstavljao Jure Zovko – danas kolumnist opskurnih desničarskih portala. U prvom planu sad su analitički filozofi mlađe generacije i uglavnom liberalnog političkog opredjeljenja, primjerice Pavel Gregorić, jedan od prvih (2008.) protivnika studentskom zahtjevu za besplatnim obrazovanjem: “mislim da je dobra ideja da se izvrsnost u studiju stimulira progresivnim oslobađanjem plaćanja troškova studija, a osrednjost da se destimulira progresivnom obvezom plaćanja troškova studija”. Gregorićevi supotpisnici prijave protiv Barišića, Tomislav Janović i Tomislav Bracanović pritom su dugogodišnji kritičari rada Ante Čovića, odnosno njegova projekta zasnivanja integrativne bioetike.
Oni bioetici zamjeraju, između ostalog, manjak normativnosti i višak uvažavanja za kulturalne razlike te praktično nasljedovanje praxis filozofije. Via Gregorić i Forum za etičnost ovi su filozofi povezani s akademikom Silobrčićem, predsjednikom saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju impliciranim u aferi upropaštavanja Imunološkog zavoda, te Sašom Zelenikom koji je kao zamjenik ministra znanosti Željka Jovanovića, zagovarao izmjene legislative znanosti i visokog obrazovanja u smjeru tržišnog financiranja znanstvenih ustanova, daljnje komercijalizacije visokog obrazovanja putem školarina te prekarizacije asistentskih radnih mjesta.
No ispod plašta liberalne uljuđenosti i slijepe vjere u znanstvenu izvrsnost izviruju relikti prošlosti. Primjer za to suradnja je ovih filozofa s Nevenom Sesardićem, koji je prošlu godinu obilježio izjavom da je znanstvena činjenica da su crnci intelektualno inferiorni bijelcima. Prema dokumentu koji je u posjedu Biltena, nakon što je umirovljen u Hong Kongu, Hrvatski studiji zatražili su dopuštenje da ovog teoretičara rasnih razlika zaposle uz obrazloženje kako će “njegovo zapošljavanje pridonijeti povećanju znanstvene produktivnosti Hrvatskih studija u traženom smjeru, ali i pozitivno utjecati na stvaranje kulture kvalitete među studentima i mlađim znanstvenicima Hrvatskih studija”.
Imajući u vidu pozicije koje drži dominantna struja u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, kao i prethodno skicirani ideološki profil njihove opozicije, čini se neutemeljenim očekivati da iz njihovog sukoba proizađe rješenje krize sveučilišta. Istom, iako se broj studentskih inicijativa povećao i proširio Sveučilištem, dojam je da je današnji studentski pokret možda oslabljen u odnosu na neke ranije periode, no dojmovi o studenstkoj mobilizaciji često mogu biti varljivi. Utoliko se kao racionalan strateški odabir studenata danas čini izlazak iz aktualnih dnevno-političkih sukoba čiju dinamiku diktiraju ciklusi proizvodnje vijesti i reakcije institucionalnih aktera, na mjesto čega bi trebala doći izgradnja kapaciteta repolitiziranjem studentske pozicije i u sustavu visokog obrazovanja i u društvu. Plenumska mobilizacija prošlog proljeća daje za pravo vjerovati da bi takva strategija borbe mogla biti uspješna.