“Bosna i Hercegovina je vanjskopolitički prioritet hrvatske vlade”. To je rečenica koju predstavnici hrvatskih vlada papagajski ponavljaju već desetljećima, zajedno npr. s onom da je “stabilnost BiH u interesu Hrvatske”. No ako je to posljednjih godina uvijek značilo mlaki zagovor “euroatlantskih” integracija susjedne zemlje ili pak čuvanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, sada čini se više nikome – a najmanje onima koji te rečenice ponavljaju – nije jasno koji su to prioriteti Hrvatske u BiH. Već smo pisali kako su hrvatski predstavnici (s ljevice i desnice zajedno) u Europskom parlamentu nedavno progurali termin “federalizacija” među ostale frazetine koje sugeriraju buduće pravce razvoja BiH.
Paralelno s tim, hrvatske nacionalističke stranke unutar BiH su termin “federalizacija” počele promovirati kao novu kraticu za uspostavu “trećeg entiteta”, odnosno Herceg-Bosne kao hrvatskog pandana Republici Srpskoj. No promjena broja entiteta je škakljiv posao, između ostalog zato što izravno krši Dejtonski sporazum koji se Hrvatska formalno obavezala štititi. Tako je započeo komični ples hrvatskih političara oko “federalizacije”. Iako je susret predsjednika Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića i predsjednika Hrvatskog Sabora Bože Petrova prošao u ugodnoj atmosferi, nakon njega je izbila prava svađa i to zato što je bh. strana poslala priopćenje u kojem se tvrdi da je Petrov negirao da Hrvatska želi stvoriti “treći entitet”.
Dvostruka mjerila
Petrov je po povratku u Zagreb energično demantirao tu tvrdnju, nazvavši je “provokacijom”. Što je s time htio reći ostaje nepoznato: želi li Hrvatska Herceg-Bosnu ili ne? Sličnu je konfuzija nešto kasnije izazvala i hrvatska europarlamentarka Dubravka Šuica kada je izjavila da “federalizacije ne znači automatski i formiranje trećeg entiteta”. Ako ne znači “automatski”, ipak se jasno sugerira da naposljetku znači. Čini se kao da hrvatsko političko vodstvo testira svoju poziciju članice Unije kako bi uređivalo granice u regiji sukladno interesima sebi bliskih etničkih elita. Moment novosti predstavlja činjenica da se do sad nitko – ni iz EU ni iz svemoćne američke ambasade – ovome nije suprotstavio.
Implikacije bi mogle biti dalekosežne, osobito za te međunarodne aktere. Ako je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik upravo pod sankcijama (koje je, suprotno očekivanjima, potvrdila i administracija Donalda Trumpa) zato što ugrožava Dejtonski sporazum i radi na jačanju etničkih podjela BiH, teško je ne primijetiti da drugima isto polazi za rukom bez ikakvih sankcija. Ako se dakle pokaže da je američkim saveznicima i članicama EU dopušteno ono što nije akterima koji to nisu, što to govori o predanosti “međunarodne zajednice” miru i stabilnosti u BiH? Možda to da je vrijeme da demokratska rješenja potražimo izvan inženjeringa velikih sila.