Najnovija europska država još je daleko od razvijanja ključnih servisa što uključuje i onaj zdravstveni, često stanovništvu među najvažnijima. No osim standardnih problema poput siromaštva ili korupcije, čini se kako zdravstvo opterećuje i nevoljkost vlasti da uspostavi funkcionalni javni sustav.
Zaštita javnog zdravlja zahtijeva kombinaciju financijskih, ljudskih i materijalnih resursa, ali treba ujedno i sustav – set komponenti koje usmjeravaju te resurse prema glavnom cilju: pružanje liječenja, rehabilitacije i palijativne skrbi. Ništa od ovog trenutno ne postoji na Kosovu. Sve veći broj ljudi uvjeren je kako je kontakt s domaćim zdravstvenim sustavom sličan rukovanju sa smrću. I službene statistike jasno pokazuju kako je riječ o usluzi koja je među uvjerljivo najgorima u Europi. Sve to prisiljava najveći dio bolesnih, čak i onih koji si to ne mogu priuštiti, da liječenje potraže izvan zemlje.
Središnji prištinski trg Majke Tereze prepun je ljudi koji svakodnevno skupljaju sredstva kako bi se platile operacije za pojedine pacijente u inozemstvu. Doduše, osim milostinje na ulici, bolesni imaju još jednu mogućnost – da zatraže od kosovskog ministarstva zdravlja da im sufinancira liječenje vani. Taj je program uveden još 2002. godine, zbog nedostatka kapaciteta za kompleksnije operacije u domaćem sustavu javnog zdravstva. No javna sredstva su ograničena i često nedovoljna, pa većina pacijenata koristi nekoliko izvora – uključujući i kredite – da financira svoje liječenje.
Program vlade od 2015. do 2018. godine kao jedan od osnovnih ciljeva navodi stvaranje “modernog zdravstvenog sustava”. To, međutim, i nije neka novost. Zdravstvo se redovito navodi kao “prioritet” svake vlade već više od desetljeća. Razlog je očit. Kosovo uporno ostaje najsiromašnija zemlja Europe, a to se jasno očituje i u sposobnosti stanovništva da se brine o svom zdravlju. Službena “prosječna plaća” (izračunata doduše samo za javni sektor) iznosi 364 eura, pa su mogućnosti za sudjelovanje u financiranju vlastitog liječenja izrazito ograničene, a javno zdravstvo u pravilu neadekvatno.
Smrtonosne afere
Poznata je činjenica da vlade uporno ne uspijevaju dosegnuti čak ni vlastite ciljeve u financiranju zdravstvenog sustava, što dramatično pojačava opće siromaštvo. Tzv. liste nužnih lijekova, onih koje država sufinancira bolesnima, vrlo su kratke. Osim toga, država u pravilu pomaže sa svega 60% cijene lijeka, zbog čega mnogi ostaju nedostupni, unatoč načelnoj namjeri da se njihova nabavka omogući stanovništvu. Bolesni se tako nalaze pred izborom kojim modelom da financiraju čak i najosnovnije potrepštine, poput npr. šprica, te ostalih stvari koje su obično široko dostupne.
Situaciju uvelike iskorištavaju tvrtke poput Belupa, Bosnalijeka ili Leka Skopje, koje su godinama imale ilegalne ugovore s doktorima opće medicine, kao i onima u javnim bolnicama, koji su propisivali specifično njihove brendove, iako je ta vrsta izdavanja recepata nelegalna. U ovu aferu, koju je prošle godine otkrio Koha Ditore, izravno su umiješani i pojedini političari. Na nju se nastavlja i “afera Stent” u kojoj su pojedini liječnici u javnim bolnicama pacijente slali na operacije u privatne bolnice u kojima su radili, tako povećavajući trošak za pacijenta, ali i zarađujući nemoralnim radnjama.
Zbog te druge afere trenutno traje suđenje koje uključuje preko šezdeset optuženih, uključujući i bivšeg ministra zdravstva. Riječ je zapravo o najvećem procesu u poslijeratnom Kosovu, a većina optuženih su liječnici iz javnih bolnica. No oni nisu jedini doktori pod optužbom. U bolnici u Đakovici četvero liječnika prošle je godine ostalo bez licence nakon što su jednom osamdesetogodišnjem pacijentu operirali krivu nogu. Njihov kolega iz iste bolnice, za kojeg se kasnije ispostavilo da uopće nema diplomu, uzimao je mito od 5.000 eura za liječenje. Petnaest njegovih pacijenata preminulo je od posljedica pogrešnog liječenja tijekom godina.
Važan aspekt povjerenja u sustav
Takozvani “mali pokloni” za medicinsko osoblje redovna su i očekivana pojava, ali prava zarada nalazi se u usmjeravanju pacijenata iz javnih bolnica prema privatnim klinikama u kojima radi isto osoblje. Više se puta dogodilo i to da iz javnih bolnica misteriozno nestane neka skupocjena kupljena ili češće donirana oprema koja se onda čudesno pojavi u inventaru privatne klinike. Kao i gotovo svugdje drugdje na Kosovu, korupcija u zdravstvu se hrani prije svega neadekvatnim javnim financiranjem svih dijelova sustava.
Prema istraživanju pokreta Fol, 73% pacijenata redovito se nalazi u situaciji da svoje liječenje ne može nastaviti u javnom sustavu pa su prisiljeni koristiti privatne klinike. Prema Svjetskom korupcijskom barometru Transparency Internationala, sličan postotak (70%) ispitanih smatra da su zdravstvene ustanove izrazito korumpirane, iako ih je samo 16% priznalo kako su davali mito. Optužbi za korupciju nisu pošteđene ni medicinske sestre ni drugo osoblje koje, prema ispitanima, ravnopravno sudjeluje u lancu korupcije.
Nepovjerenje prema sustavu zdravstva važan je dio općeg nepovjerenja u politički sustav na Kosovu. Za mnoge, zdravlje je dobar indikator kvalitete života u zemlji, a slike trošnih bolnica, pokvarene opreme, dugih lista čekanja i stalnih afera izazivaju opću konsternaciju. Svemu tome znatno doprinosi činjenica da Kosovo uopće nema javno zdravstveno osiguranje već su oni koji si ga mogu priuštiti prisiljeni ići u privatne agencije. Istodobno, država nastavlja programe sufinanciranja odlazaka u inozemstvo čime znatno opterećuje budžet koji bi trebao biti iskorišten za razvoj sustava u zemlji.