Povodom isteka druge godine mandata i obljetnice inauguracije, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović jučer se prigodno obratila naciji. Kao što to obično biva, govor su trebali, po definiciji, posredovati mediji. Čak je i predsjednica, neobično za nju, dozvolila pitanja nakon govora. No, kako se naknadno ispostavilo, posrijedi je bila kontrolirana situacija. Iz predsjedničinog ureda su doslovno birali novinare za koje su znali da neće postavljati “neugodna” pitanja.
Sam govor uglavnom nije bio pretjerano zanimljiv. Obilovao je manje ili više standardnim floskulama. Otprilike u žanru učeničkih odgovora prilikom ispitivanja o (ne)pročitanoj lektiri: u romanu se radi o sukobu pojedinca i društva. Izostala su i predsjednici svojstvena nacionalistička zastranjenja poput onih kako manjine, raznorazne, a ponajviše Srbi, ugrožavaju većinski narod. No, zato nije izostala politološka inovacija. Ako se ne varamo, prva u ove dvije godine mandata.
Slučajna država?
U nabrajanju problema s kojima se država suočava predsjednica je istaknula ključni: adhokraciju. Iako je implicitno i vjerojatno nehotično sugerirala da se radi o neologizmu, nastalom za potrebe dijagnoze stanja u državi, pojam ipak ima svoju povijest. Nastao je šezdesetih godina u angloameričkoj organizacijskoj literaturi i zapravo označava organizacijski ustroj suprotan birokraciji: fleksibilnost, adaptabilnost, spontanitet i sklonost inovaciji. Predsjednici i njenim savjetnicima ipak treba pripisati određenu dozu inovativnosti: pojmu su udahnuli pežorativnu notu.
U njihovoj interpretaciji on predstavlja nedostatak koherentne političke vizije budućnosti države. Sve se svodi na ad hoc reakcije, ne postoji povezana politika. Dakle, u Hrvatskoj vlada adhokracija. Bez obzira na interpretativnu nezgrapnost pojma, predsjednica ipak ne griješi. Makar i ne sluti u kojem smjeru. Također, teško se oteti dojmu da se predsjednica ovime nije složila s notornom izjavom Zorana Milanovića o Hrvatskoj kao slučajnoj državi. Mala periferna kapitalistička državica stvarno i ne može imati sustavnu političku viziju: ključni ekonomski sektori su pripušteni stranom kapitalu, Evropska komisija nadzire fiskalnu politiku, valuta je vezana uz euro… Teško je uopće pronaći neki faktor suverenosti koji je preživio. Sve što preostaje je ad hoc politika u suženom prostoru: članovi HDZ-a u godinu dana daju plebiscitarnu podršku dvjema (retorički) potpuno različitim politikama, SDP odjednom zaigra na nacionalističku kartu, a MOST je valjda inkarnacija ad hoc politike, svaki dan im nešto drugo padne na pamet kao najvažnije pitanje.
Za utjehu predsjednici, rijetke države na svijetu imaju priliku da vode sustavnu politiku, a i njih tržišta često prisiljavaju na ad hoc reakcije. I nek se ne brine za demografiju, naznačenu u govoru kao sudbinski problem nacije. Kao što je glasila državotvorno-nogometna parola njenog idola i prvog predsjednika: dok je srca, bit će i adhoKroacije.