Već nekoliko desetljeća se na Zapadu kao ekonomski lijek za nedaće deindustrijalizacije “propisuje” naprosto ono što je nakon tog procesa ostalo: industrijska baština. Pretvaranjem napuštenih industrijskih postrojenja u kulturne artefakte s investicijskom potencijalom prikladno se eliminiraju političke tenzije koje su pratile nastanak industrije. U našem je kontekstu, zbog socijalističkog nasljeđa, priča za jedan dodatni sloj kompleksnija. Ili jednostavnija, ovisno o političkoj agendi.
Koncept industrijske baštine danas je u širokoj upotrebi i toliko općeprihvaćen da ne priziva negativne konotacije niti u rasprave uvodi polemičke tonove. Invencija industrijske prošlosti u vidu baštine zaživjela je 1980-ih, na valu deindustrijalizacije zapadnih gradova i izvozom njihovih funkcija i poslova u zemlje Trećeg svijeta, najprije u Velikoj Britaniji, kako valjda i priliči zemlji poznatoj kao kolijevci industrijske revolucije. Proces deindustrijalizacije zemlje u osnovi je značio zatvaranje milijuna radnih mjesta i posljedično osiromašenje velikog dijela stanovništva. Proveden je korištenjem represivnog aparata u razbijanju radničkog organiziranja što je rezultiralo i njegovim konačnim slomom.
Posljedice takve dinamike trebala je sanirati baština kao zaspali gigant i u kulturnom i u ekonomskom smislu. Baština će – tvrdilo se onda, a otada se revno ponavlja – kao jedinstveno ekonomsko dobro generirati nova radna mjesta i donijeti bogatstvo, kako u urbana tako i u ruralna područja. I ne samo to, ona će nanovo povezati raspadnuto socijalno tkivo jer će uključiti stanovnike u kulturu i dati im novi smisao, a lokaciji novu svrhu.
Deindustrijalizacija kao “prilika”
U kojoj je mjeri industrijalizacija i s njome povezana urbanizacija odredila kulturu modernog doba nije potrebno razlagati. No, na ovom je mjestu nužno reći da je proces koji je započeo deindustrijalizacijom posve odredio suvremenu kulturu, i umjetnost kao kulturu u najužem smislu. Kulturni povjesničar Robert Hewison u svojoj je posljednoj knjizi Cultural Capital. The Rise and Fall of Creative Britain taj proces plastično opisao kao ono što je “započelo invencijom industrije baštine, a apoteozu doseglo prenamjenom napuštene elektrane u jednu od najposjećenijih turističkih atrakcija na svijetu”, imajući na umu danas jedan od londonskih landmarka, galeriju Tate Modern. Ulaganje u kulturu s nadom u tržišni uspjeh, a nakon tržišnog sloma, tvrdi autor, predstavlja “čin kulturnog kapitalizma na grande skali”.
Deindustrijalizacija je u postsocijalističkom kontekstu provedena u drugačijem tonu, umotana u proces tranzicije iz “nazadnog” socijalističkog uređenja u kojem je sve bilo podređeno kolektivizmu, (natrag) u napredno kapitalističko društvo, u kojem svaki pojedinac može realizirati svoje potencijale. Prijelaz je podrazumijevao (ako ne i u prvom redu) kulturnu transformaciju, oslobađanje od socijalističkog mentaliteta kao ishodišnog grijeha devijantnog perifernog kapitalizma i kao ključne zapreke razvoju “normalnog” i funkcionalnog slobodnog tržišta. Utoliko je i pitanje industrijske baštine u postsocijalističkom kontekstu nužno opterećeno tim ideološkim balastom.
Izložba pod naslovom “Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952.”, otvorena u Muzeju Grada Zagreba koncem prošle godine kao završni dio istraživačko-izložbene trilogije koja prati industrijalizaciju Zagreba od rane modernizacije sredinom 19. stoljeća, kao jedno od svojih motivacijskih uporišta uzima upravo te “u postsocijalističkim društvima prisutne ambivalentne emocije” s namjerom da ih, kako izlaže autor koncepcije i kustos Muzeja Goran Arčabić, raščisti. Pretpostavka jest da su odbojnost i nelagoda motivirani političkim razlozima i da će interpretacija i izlaganje izabranih primjera industrijske arhitekture isključivo kao dokumenata vremena i isključivo kao građevinskog nasljeđa, značiti njihovo otimanje povijesti u svrhu suvremene upotrebe te povijesti.
Brisanje političke baštine
Hewison je još 1980-ih skovao termin “industrija baštine” kako bi opisao sanitarizaciju i komercijalizaciju verzije prošlosti koja je fiksirana kao baština. To je povijest očišćena od svih političkih tenzija kako bi – završena i zaključena – postala zatvoren kulturni fenomen, ali i više od toga – ujedinjujući spektakl, atraktivan kao turistička destinacija. I tu polako dolazimo do srži fenomena suvremene industrije baštine, koji se tiče transformacije turizma. Naime, paralelno s procesom deindustrijalizacije svjedočimo (djelomičnoj) promjeni paradigme turizma iz masovnog u onaj koji poznajemo kao lifestyle turizam.
Lifestyle turizam ne drži do historijske vjerodostojnosti mjesta, njega zanima individualno iskustvo. Nije nam više nimalo neobično da se baština kao kulturni fenomen sve više legitimizira u polju ekonomije, odnosno da se baštinske projekte valorizira ekonomskim terminima, stoga je – u svrhu sagledavanja fenomena – potrebno preokrenuti logički slijed. To znači baštinu ne gledati kao gotov, ‘prirodni’ resurs, već kao kreiranu investicijsku priliku, a dominaciju lifestyle turizma ne kao posljedicu i učinak baštine kao upogonjenog ekonomskog dobra, već i kao uzrok industrijalizacije baštine.
Izložba “Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952.” koja nam je u fokusu nikako nije izoliran primjer, tema je u lokalnom kontekstu prisutna barem od ranih 2000-ih, a daleko od toga da je najproblematičniji. Upravo suprotno, radi se o solidnom poslu: izložbi utemeljenoj na dobro odrađenom istraživanju prezentiranom u atraktivnom postavu čiji dizajn potpisuje kolektiv Oaza. Ako ostanemo u okvirima struke, možemo biti manje ili više zadovoljni, ali ako izložbu pogledamo preko zidova muzeja u širem društvenom kontekstu, uočit ćemo u njoj trope tipične za depolitizaciju prošlosti u svrhu njezine proizvodnje kao baštine. Problem, dakle, leži u okviru u koji se izložba smješta, a koji je neminovno određuje. Taj je okvir, dakako, politički.
Selektivni prikaz socijalizma
Najprije, radi se o završetku trilogije o industrijalizaciji pa se izložba i kronološki nadovezuje na prethodne dvije: “Modernizacija na periferiji Carstva: 1862.–1918. ” (2010. godine) i “Industrijski centar države: 1918.–1945. ” (2012. godine). Unatoč naslovu koji u prvom redu aludira na velika industrijska postrojenja kao bazu ekonomskog razvoja tadašnje države, ali i priziva zaspali ekonomski potencijal lokacija i građevina, izložba se smjestila u omanji kutak Muzeja. Postav je spretno doskočio prostornoj “oskudici” (recimo, tekstualni materijali prezentirani su kao projekcije), međutim to nije razbilo dojam kako se ovoj etapi industrijalizacije i razvoja Zagreba pridaje slabija važnost, pogotovo kad je se promotri na pozadini prethodnih dviju izložbi.
Materijal je podijeljen u pet tematskih cjelina, smještenih u dva prostora. Krovna tema (Preokret i razdoblje državne planske privrede 1945.–1952.) koja nas uvodi u kontekst smještena je na galeriju pa funkcionira kao svojevrsna nadgradnja koja diktira izlaganje i čitanje preostale četiri cjeline (Izgradnja industrijskih giganata između planova i stvarnosti, Instant-industrijalizacija i prostorno planiranje, Utjecaj planske privrede na kretanje i strukturu stanovništva, Naslijeđe planske industrijalizacije 1945.–1952.). One se obrađuju na primjerima četiri industrijska sklopa: Jedinstvo, Rade Končar, Prvomajska i Tvornica parnih kotlova.
Iako nam naslovi poglavlja sugeriraju razvedenu i razrađenu sliku vremena, dojam je puno monolitniji. Naime, naglasak je stavljen na utjecaj politike na procese industrijalizacije ili, puno ispravnije, na procese građenja. Ulazak u drugu sobu suočava nas s citatima iz građevinskih dnevnika u kojima voditelji gradilišta izlažu teškoće s kojima su se susretali: nedostatak cementa, alata, kvalificiranih radnika. U takvim su okolnostima idejni projekti arhitekata često doživljavali preinake u hodu, a projektanti su bili ‘prisiljeni’ na improvizacije. U toj, autorskoj, niši kustos Arčabić nalazi izlaz iz historizacije koja bi mogla uzburkati amalgam kolektivnih emocija, jer autorski pečat ovoj arhitekturi isporučuje jedinstveni potencijal građevinskog naslijeđa: “Improvizacije i primjene inovativnih inženjerskih tehnika i metoda u okolnostima oskudice (…) čini tvornice podignute tijekom prve ‘petoljetke’ prepoznatljivima i zanimljivima.”
Modernizacija kao nusprodukt partijske samovolje
Fokusiranost na maćehinsku ulogu politike koja se centraliziranom državnom planskom privredom previše miješala u industrijski razvoj zamaglio je potencijalno dinamičnu sliku. Čudi, recimo, da na izložbi koja kreće od 1945. nema ni spomena ratnih razaranja na kojima stasa mlada država, koju je doslovno valjalo izgraditi iznova. Nema, nadalje, ni podataka o tome koliko je toga napravljeno u kratkom poslijeratnom razdoblju na raznim poljima, a najčešće upravo u uskoj vezi s industrijalizacijom (elektrifikacija, infrastruktura, stanovanje, obrazovanje). Umjesto historijskog osjećaja ponosa suočeni smo s moralnim osudama iz suvremene liberalne perspektive kroz sljedeće figure: korištenje prisilnog rada, iscrpljujućeg besplatnog rada, odricanje čitavog društva radi provedbe partijske ideologije i sl.
Na tom je fonu i gotovo podozriv odnos prema niskim standardima radničkih naselja (s izuzetkom naselja oko tvorničkog kompleksa Rade Končar kao jedinstvenog primjera stambene izgradnje), bez usporedbe sa surovim stambenim prilikama radnika u međuratnom Zagrebu, koje su bile uzrok bolesti, u prvom redu tuberkuloze, od koje je umirao svaki četvrti stanovnik. U zemlji koji je trebalo izgraditi iznova ispunjenje petogodišnjeg plana zaista je bilo društveni prioritet, a nikako ne puka provedba partijske samovolje.